Mrzim kad pitam kevu šta ima slatko a ona kaže: "ima slatki kupus."
Kada pričam sa osobama koji su inteligentiji od mene, uvek imam neku malu dozu treme, straha, šta li...
Pre par godina sam bila u kombinaciji sa nekim dečkom. Dobar sex 2x nedeljno i nista više od toga. Vuklo se mesecima. Jedno veče upoznam ja jednu klinku u teretani, ona srednjoškolka, ja 5 godina starija. Krene ona tako meni vremenom da se jada posle treninga, da je dečko vara, da oseća, da ga je provalila, i da mnogo pati zbog toga. Meni je baš bilo žao, jer sam je zgotivila. Kad, sretnem ti ja njega u gradu sa njom. Ona sva srećna što me vidi, prilazi da nas upozna, "Ovo je moj dečko, pričala sam ti o njemu." On me gleda i smeje se đubre. Mislim da sam se u tom trenutku osetila najgore na svetu, ne zbog sebe, taj mi dečko ništa nije ni značio, već zbog nje, jer nisam ni znala da ima devojku, a kamoli da je to baš ona. Nakon toga sam prekinula svaki kontakt sa njim, ali i dan danas, kad sretnem onu malu, uvek imam gorčinu u grlu kad joj promumlam "zdravo" , jer znam da je nekoj devojci u najlepšim godinama, bilo slomljeno srce, zbog mene.
Ljuljam se sve dok ne zaspim. Legnem na bok i ljuljam/ klackam se levo-desno. Tako me je majka uspavljivala kao malu. Imam 21.
Jednom kad sam išla sam sa drugaricom na palačinke, u restoranu je radio dečko koji joj se jako sviđao i kad je došao po našu narudžbinu, ona je rekla: "dve palačinke sa kremom i tvoj broj, hvala". Zajedno su već dve godine.
Kaže meni tata: "nemoj da jedeš toliko slatkiša, poispadaće ti svi zubi.. i onako si mršava ko motka, kad te vidi neki dečko reći će: vidi je grabulja!" Hvala tata!
Pričamo na Skype-u već nekih godinu i po i pored svih ljudi tu oko mene, ja ipak sve najsmješnije i najtužnije stvari nekako uvijek prvo pošaljem preko bare.
Kupujem tečan sapun za pranje ruku samo zato što njim mogu da napravim ogroman balon sa prstima.
Nema mi veće motivacije da nešto uradim, nego kada mi neko kaže "ne smiješ"...