Некад причам са мојим мачком и трипујем да ме разуме шта му причам.
Po ceo dan učim za prijemni za faks i kad napravim pauzu 5 min, upalim tiho muziku, i baš tad uđe neko od mojih u fazonu, a ti učiš jel...I onda mi dođe da pojedem knjigu.
Posećujući jedan lokal gde rade moji drugari saznao sam za jednu žensku osobu koja čisti njihov lokal i 4-5 lokala pored tog i prostom računicom sam utvrdio da mesečno ubija od 55 do 60 i nešto hiljada mesečno a radno vreme joj je otprilike 4 sata tako da dragi ljudi dobro razmislite ....
Koliko je nekada sve bilo jednostavnije. Uloviš jedeš, ne uloviš ne jedeš.
Nije važno što je moje srce slomljeno u milijun sitnih djelića i što moram da razmišljam kako da ga sastavim i krenem ispočetka....kao da godine koje sam djelila s tobom nisu važne, kao da su uzalud potrošene,nestale...kao da nikad nismo postojali mi. Važno je samo da si ti srećan,da si nastavio tamo gdje smo stali, ali sa nekom drugom. Kao da ja nikad nisam za tebe postojala,kao da me nisi volio nikad. Samo tako...bacio si godine koje sam ti dala, moju mladost, moje snove. Znam, neki bi rekli klasična priča: ona ostavljena, on gad. Pa možda i jeste klasična i otrcana,ali je MOJA. A to najviše boli....
Mrzim kad dođu neki gosti i onda keva kaže 'Ajde ti skuvaj kafu, ti najbolju kafu kuvaš' i na finjaka me za*ebe, jer nju mrzi da se cima.
Kad sam prva smjena odem u zadnju klupu i spavam. A profesor učenicima govori "ne dirajte ga,bolje da spava nego da priča".
Devojka kulira moje poruke. Mislim da ću uskoro dobiti korpu.