Imam brata od strica, volim ga ko rođenog, al mi svaki put proradi kompleks kad vidim kakav je on rmpalija, ko od brega odvaljen, a ja žgoljav i sparušen.
Jednom mi se desilo da sam se ukakio u gaće u zabavištu, ali pošto sam bio najjači, niko nije smeo da me optuži, a ja sam se pravio lud.
Danas sam izračunao, da sutra daj Bože počnem raditi, neću dočekati punu penziju do 70-te godine... A tad', koji će mi moj...
Dečko mi je neprikosnovena stipsa. U to sam se uverila skoro. Šta god mu se svidelo kupila sam mu bez obzira na cenu iako nisam sad neka bogatašica, ne kupim sebi, kupim njemu. Kad sam mu zatražila novac jednom prilikom da dođem kod njega, on mi je odgovorio : 'nisi mi ti žena da ti dajem pare'.
Ponekad kad pogledam u svoje plišane igračke na ormaru pomislim da mi je neko stavio kameru u njih.
Izgubila sam dečka pre 10 meseci. Umro je od Alchajmera i pred kraj nije nikoga prepoznavao niti je mogao da priča, ali kada smo se zadnji put videli, čvrsto mi je stegao ruku i pustio par suza. Mislim da je znao da se više nećemo videti.
Juče sedim kraj česme i perem krastavčiće za zimnicu. Nosim majicu kratkih rukava, a duva hladan vetar. Baba me psuje zbog toga, a potom iz kuće iznese njen pleteni prsluk, stavlja mi na leđa i još ga potpašuje, a ja razmišljam kako niko nikada u životu više neće ovako brinuti o meni.
Ruku na matematici podignem jedino kad profesor prebrojava kečeve.
Kad krene pesma sa njenim imenom u kafani, drugari krenu da me zezaju: ''Evo je, ajde pevaj''. Uz kiseo osmeh prećutim pesmu. Ni tu ne mogu ime da joj pomenem. Kako i zašto me je razočarala toliko, ne mora niko da zna. Nadam se da je više nikad u životu neću sresti, videti, ni čuti..., a htedoh da je ženim.
Imam 24 godine, i draži su mi oni trenuci kada petkom i subotom naveče ostanem u kući i gledam neki film i pijem čaj, nego kada izađem u prepun klub sa glasnom muzikom. Možda starim, ali sviđa mi se to.