Tek sad kad sam pravila CV shvatila sam koliko je moj zivot ustvari prazan...
Ja samo zelim da spakujem svoj život u ranac i da odem. Da sednem u prvi voz na železnici pa dokle stignem. Novo jutro, novi grad, nova hrana, nova kultura, nove navike, izazovi i oni ljudi koje vidite samo jedanput u životu ali nikad ne zaboravite... potpuno i apsolutno napuštanje komfor zone i ustaljenih dogmi koje zahtevaju da završim fakultet, udam se, zaposlim i rodim decu. Daleko od toga da ja to ne želim i daleko od toga da mi sad nesto fali, ali svet je previše veliko mesto da bih ja život živela samo na jednom mestu.
Volio bih da imam vikendicu (kolibu) negdje u planinama, daleko od ljudi, bez struje...kamin, fotelja, mekan tepih i police pune knjiga, mnogo knjiga...samo bih čitao...
Jedne večeri kad se popilo malo više, vraćam se kući i prolazim pored kuće gde me čeka stari na vratima, samo sam produžio i rekao `dobro veče komšija` ..
NIKADA, ali NIKADA ne sanjam osobu u koju sam zaljubljena. Provedem sate razmišljajući o njemu pre nego što zaspim, ali nikada nisam ni jednog sanjala.
Iako sam žensko tata me ceo život od milošte zove "Milane". Kada mi je bila svadba moj tata je uzeo mikrofon od pevača, zamolio za malo pažnje i rekao pred 500 ljudi: "Želim da se obratim mladencima, a pre svega svojoj ćerci, Milane sine tata ti želi svu sreću ovog sveta." Većina gostiju je počela da se kida od smeha...
Kad sam tužna setim se bratovog drugara koji me je prvi put u životu video za moj 19. rođendan i njegovih reči: "Mnogo si lepa, jel to samo večeras ili uvek?" I brata koji ga je pogledao u fazonu 'Ubiću te'.