Volim žene jer ovaj svet ispisuje sebe po njima tako intenzivno i duboko. One tako jako doživljavaju svaku boru života i melanholiju nepromenljivosti. Nastavljaju da stoje i nakon najvećih oluja, možda ukaljane ali i dalje na svojim nogama. Daju ne pitajući za cenu.
Kada mi se poruka ne posalje iz prve, nikad je ne saljem drugi put, jer smatram da je to znak da ne trebam da je saljem.
Imam običaj da, kad pijem kafu, izađem na terasu i pravim se da je zombi apokalipsa, da je sve u ruševinama i da su svi ljudi zombiji, da su kola razbijena po ulici i da ja pravim plan kako da pronađem još nekog ko je živ i kako da se izvučem iz grada. I naravno pustim strašnu muziku da bi sve to u mojoj glavi izgledalo dramatičnije.
Više puta sam gazdu stana izbegavao tako što sam mu rekao da sam na putu i da se vraćam za par dana jer nisam platio račune, a bio sam u stanu.
Ekskurzija. Neko lupa i lupa, hoće vrata da razvali. Ustajem sva pospana. ''Ko je sad koji ***** ? O razredna to ste vi. Izvinite.'' Samo me pogledala.
Kada sam bio klinac, na plaži sam upoznao nekoga vršnjaka. Mi smo se tu družili, pravili kule, prskali vodom i slično, i ja njega pitam poslije možda sat vremena kako se zove. Kada mi je rekao da se zove Danilo (kao ja), požalio sam se majki da taj klinja tvrdi da se isto zove. Ljudi moji, koliko sam ja plakao kad sam saznao da više ljudi mogu da se zovu kao ja. Uvijek sam htio da budem drugačiji, pa čak i tada.
Primjećujem da sam odrasla, ne trčim više da otvorim vrata kad neko zvoni niti da se javim na fiksni telefon.
Nikada mi nije bilo jasno kako osobe koje spavaju u busu, znaju kada treba da se probude.