Jednom sam pitao mater : Mama jesam li ja usvojen ?
Ona je samo odgovorila : Sine, zar mislis da bi bas tebe izabrali? :D
Upoznali smo se na poslu i posle nekog vremena počeli smo da se družimo. U početku mi je bila samo zgodnjikava, ali vremenom kako sam je upoznavao sve više i više, hvatao sam sebe kako se i protiv svoje volje zaljubljujem. verena je i pred udajom, za visokog tipa sa uspešnom karijerom... Da bih nekako prestao da mislim na nju, jer je to pretilo da uništi nase prijateljstvo, okrenuo sam se drugim koleginicama i to je donekle pomoglo. medjutim, kao bumerang sve se opet vratilo i to u težem obliku nego ranije... Kad slušam njen glas, gledam je u suknji onako zgodnu, svaki pokret joj je elegantan i ženstven, obuzima me tuga i bes i milion nekih suludih osecanja... Plašim se da joj kažem sve, jer to neće na dobro izaći, a previše dugo se taloži u meni...
Redovno kažem nekom dečku koji me muva da sam otišla u grad sa drugaricama pa isključim ćaskanje na fejsbuku i veče provedem kod kuće -.- Jako mi je glupo da se dopisujem sa njim i dajem mu lažnu nadu u našu vezu jer mi se uopšte ne sviđa, a žao mi je da ga ispaljujem jer se trudi. :(
Volim kada sam svesna da sanjam, onda se uvek ljubim sa svakim kojim naiđe i radim sve što ne bih smela u stvarnosti.
Radim kao dadilja. Svaki put kada izvedem bebu u šetnju provjeram kolica po par puta, da vidim da je nisam negdje zaboravila.
Svoje osećaje ne mogu da podelim ni sa kim, čak ni sa roditeljima.
Nikad u životu nisam imala dobar kišobran, uvek one kineske od 200 dinara.
Dečko me zaprosio i ja sam rekla da. Od tada svaki dan sam depresivna. Ne mogu da verujem da sam rekla da... samo zato što nisam imala hrabrosti da ga odbijem. Razmišljam da mu vratim prsten... ali sam kukavica. Mnogo toga je u igri.