Mnogi vole da citiraju Andrića, Đinđića i ostale poznate osobe, a ja najviše volim da citiram svoju babu.
Bavim se preprodajom neke robe, prilično uspešno. 99% stvari koje prodam u životu ne bih kupio za sebe, jer smatram da su teška seljadija, kupci su uvek presrećni, a ja se pravim da sam oduševljen.
Napustio sam faks pre nekoliko meseci, u sred prve godine. Nisam još napunio 20, a siguran sam da sam napravio jednu od najvećih grešaka u životu.
Svaki put kad zalupim vratima, a nisam ljuta, otvorim ih ponovo i polako zatvorim jer mi bude žao i mislim da sam ih povredila.
Prešla sam 300 km u jednom pravcu da ga vidim i on se nije pojavio.
Svaki put kada čitam neku knjigu preskočim neke strane, koje uopšte nisu bitne za tok radnje, i onda me na kraju uvijek grize savjest kad kažem nekom da sam pročitala knjigu, a znam da mi je ostalo tih par strana.
Moja sestra je počela da vara divnog dečka sa kojim je 4- 5 godina u ozbiljnoj vezi, trebalo bi da se venčaju. A ja treba da je pokrivam... Nije ni svesna koliko osuđujem to što radi, ali sestra mi je, moram... Osećam se kao da ja varam.
Pitanje u testu iz matematike za prvi razred je glasilo: ''Ako imas 5 kuna, a sladoled košta 7 kn, koliko ti kuna fali da bi ga mogao kupiti?'' Moj bratić je odgovorio da ti ne treba ništa jer možeš kupiti rumenka za 3 kune :D
Za četiri godine veze nikida svog dečka nisam pitala ni za jednu bivšu devojku. Ne znam koliko ih je imao, ni jednoj ne znam čak ni ime. Ovako on za mene nema prošlost.
Kad imam tako neke neprijatne misli, pomislim: mozgu, odje*i!