Slomila sam nogu i sad se mnogo radujem novcu od osiguranja, jer ću napokon imati dovoljno da kupim dobar fotoaparat.
Pre četiri noći, otvorila sam prozor od svoje sobe i počela da plačem. Jedini koji me je čuo bio je moj pas koji je počeo da zavija. Žalim što nisam izašla napolje da ga zagrlim.
Bila sam na sastanku (ne volim da koristim izraz ''dejt'') sa jednim dečkom koji mi se, do tada, bas baaš baaaš sviđao...
Otišli smo u šetnju na Adu i tokom šetnje je on konstantno pljuvao... A ja to stvarno mrzim..
. Bila sam iznenađena, a i pošto ga nisam dovoljno poznavala, bilo mi je glupo da mu direktno kažem da mi to smeta pa sam krenula izokola u fazonu: "Ti bas voliš da pljuješ, a vidim možeš i baš daleko da pljuneš?!", na šta mi je on oduševljeno odgovorio: ''Daaa, nije teško, hoćeš da te naučim?''
Kada idem sam po mraku i kada nema nikoga u blizini, uvijek se okrećem na obe strane za 90° kao da razgledam nešto oko sebe, a ustvari krajem oka gledam da me neko slučajno ne prati...
Najviše od svega bih volela da mogu vratiti vreme kada sam bila dete, i osjetiti, pa makar i na tren onu pravu dečiju sreću.
Mrzim kad krenem u WC i vidim dasku mokru, prljavu... tad uzmem peškir koji koriste ukućani za brisanje lica i obrišem dasku tim istim a sebi uzmem poseban peškir sa izgovorom da brinem o higijeni i da ne želim da koristim taj zajednički peškir. Navika...
Nikad nismo imali dovoljno para, tako da ni moj brat ni ja, kad smo bili mali. nikad nismo dobili ništa novo, nego uvijek nešto iskorišteno, ali bili smo zadovoljni, jer su se roditelji maksimalno trudili da nam i to pruže.
Svaki put kad izlazim iz stana i čujem da je neko u stubištu, ja stanem pored vrata, sačekam da taj neko ode pa onda izađem.