Kada sam bila mala, na pitanje mamine prijateljice kojoj smo otišli u posjetu (pred kojom je mama željela ispasti ponosna majka pametne djevojčice) : Šta želis biti kada odrasteš? Odgovorila sam, na mamino zaprepaštenje: BATA ŽIVOJINOVIĆ!!
Fudbalski sam sudija i dok sudim imam osećaj da me ceo svet mrzi. Najgore od svega jeste to što kada gledam utakmicu na televizoru i mene nervira sudija. Šta ćeš, jedan od onih zanata :)
Radim cijeli dan na štandu sa igračkama i ostalim glupostima, i dok mi šef i svi idu na živce, ništa se ne može usporediti sa osmijehom djece kad se skupe oko jednih malih igračkica koje plešu i pjevaju i razvuku osmijeh od uha do uha :)
Kad to vidim nije mi uopće teško raditi.
Imam problem sa iskazivanjem osećanja. Izgubila sam dosta zbog toga....
Živim u strahu da me dečko ne provali, jer mi švaler dolazi tj. useljava se u stan preko puta mene.
Kao klinac sam sa društvom iz zaje*ancije prizivao duhove... Jedno veče su se zbog čudnih zvukova i mirisa utripovali da su nešto uspeli... Još im nisam rekao da sam taj dam ručao pasulj...
Kada sam bio mali, kada god bih jeo neki slatkiš nisam hteo da pijem vodu, ma koliko bio žedan da ne bih isprao sladak ukus iz usta.
Kao mala,kad bih vidjela geometre kako nešto mjere sa onim njihovim "kamericama", mislila sam da je to televizija i uvijek sam prolazila ispred te njihove "kamere".
Najljepši mi je osjećaj kada nešto radim prvi put i uradim to perfektno. Bez obzira šta to bilo, osjećam se kao da sam stvoren za to.