Otac mi je umro pre nekoliko godina, zadnjih godina ga je slomio stres zbog nerešivih problema, sada kad ga nema ti problemi se rešavaju a ja sam bolji čovek...sve ide nabolje...ali bez njega !!! Čini mi se što mi bolje ide u životu to više plačem što ga nema...zapamtite ne možete da imate sve u životu.
Volim svog dečka, iako mnogi smatraju da sam sa njim samo zbog para.
U gradskom prevozu ima jedna kondukterka koja me svaki put iskulira jer zna nemam bus plus. Pre neki dan sam joj kupila milku sa lesnicima. Ziveli dobri kondukteri
Volim svog muža iako se svađamo milion puta, kad sednemo da pijemo sami do zore vidim da je moja druga polovina!
Imam dvadeset hiljada evri u apoenima po 1 euro kome god kažem niko ne vjeruje pa mu moram to pokazat a zarađeno na bakšišu šta ću vole me ljudi.
Uvek sam kao mala volela da sednem ispred veš mašine, otvorim vrata i buljim u bubanj dok ga okrećem.
Kad sam prehlađena i kad mi je nos začepljen, uzmem maramice sa mentom ili negro bombone i mirišem ih da bi mi se nos odčepio.
Dve nedelje pre venčanja priznao mi je da me je prevario sa mojom najboljom drugaricom, koja je trebala da bude kuma na našem venčanju. Od te novosti doživela sam infarkt i postala dijabetičar sa nepunih 26 godina. Dok sam bila u bolnici on je dolazio u posetu ali sam odbijala da ga vidim, ona se nije nijednom pojavila. Kada sam izašla iz bolnice pozvao me je da pita kako sam i da li možemo da razgovaramo. Pristala sam, ni sama ne znam zašto. Osetila sam da se iskreno pokajao i da me i dalje voli. Cele noći sam razmišljala o našem razgovoru i pokušavala da dođem do najboljeg rešenja.Bilo je jasno kao dan, volela sam ga kao nikada u životu i dala sam mu drugu šansu.Da to nisam uradila ceo život bih se kajala što sam poslušala pamet, a ne svoje srce. Posle godinu dana venčali smo se, ovog puta je to bilo skromno venčanje u krugu porodice i prijatelja. Preselili smo se u drugi grad, on je našao posao, a ja sedim kući i čuvam naše blizance. Ne kajem se što sam pogazila svoj ponos, isplatilo se.
Ulazim u autobus držeći telefon na uhu i pričajući sa drugaricom. Naravno, slobodnih mesta ni na vidiku, pa stanem pored nekog elegantno odevenog gospodina koji sedi. I tako nas dve razgovaramo o školi, učenju, ja pomenem kako sam neraspoložena i umorna, a gospodin u elegantnom odelu ustaje i ustupa mi mesto s izgovorom da uskoro izlazi. Zahvalim se, sednem i nastavim razgovor sa drugaricom dok se gospodin vozio još pola sata stojeći da bi na kraju izašao na poslednjoj stanici.
Jednog dana pričala sam s najboljim prijateljem o povjerenju. On mi je rekao da se njemu uvijek mogu povjeriti, na što sam mu ja rekla već pomalo iznervirano: "Ma svi ste vi isti, kako da znam da ti mogu vjerovati?" A on mi je sa nekim sažaljenjem, ali opet ljubavi u očima smireno rekao: "Malena, ja ne znam tko je bio taj kreten koji ti je slomio srce i uspio te u to uvjeriti, ali ja ću ti pokazati da nije tako. Meni možeš vjerovati."