Studentkinje u zgradi preko puta gotovo po citav dan ne navlace zavese na prozore.Narocito uvece,jedna od njih,kada primeti da sedim na terasi pocne da se presvlaci i cesto ostane u tangicama.Nisam voajer i mnogo sam se toga nagledao sa svojih 30 god.,ali mi je,priznajem,zanimljivo da gledam :)
Juče Exit, ludilo, skakanje, cuga, muvanje, povratak kući u 7 ujutro...
Danas u detinjastoj pidžamici u 10 uveče, jedem plazma keksa i mazim mačku.
Ponekad kad sam na poslu predstavljam se kao svoja sekretarica (inače sam direktor) i kažem da nisam tu .....
Pola puta do kuće otpetljavam slušalice, pola slušam muziku.
San mi je da otvorim kafić,da po ceo dan sedim, pijem kafu, čitam novine i ne radim ništa, a kad se kafić zatvori da mi dodju drugovi da se kvalitetno napijemo i tako svaki dan.
Kćerka sam jedinica. Kad sam bila mala, imala nekih 5-6 godina, mama mi je stalno govorila da ću dobiti bracu ili seku a ja sam rikala od plača. Tako da nije ni pokušavala. Sad imam 21 godinu i sve bih dala da imam brata ili sestru.
Danas sam bio da popravim zub i pita me zubarka : "Sta radis u životu , čime se baviš"? A ja u tom trenutku utrnuo od anestezije , u ustima mi ogledalce , bušilica , sisaljka za pljuvačku , oni sunđeri i još mi sestra drži jezik da ga ne bih pomerao , i zamislite kakav mi je bio odgovor na njeno pitanje.
Uvek kad se javim nekome na ulici, obavezno pitam 'kako ste?' a onda se iznerviram jer me to stvarno ne zanima...
Znam da nije fino, ali lakše mi kad još neko padne ispit osim mene .
Nikada nisam verovala u duhove i gluposti. Gledala bih one uklete kuće na kablovskoj i smejala bih se. Međutim evo već četiri godine se o tome ne izjašnjavam kad neko pokrene takvu temu. Razlog tome je jedno veče koje ću pamtiti celog života. Sestra i ja zmo živele u ogromnom stanu, ona je jedno veče otišla na neku slavu. Legla sam da spavam u mojoj maloj sobi i probudila me je toplota, pored mog kreveta stajala je crna senka i osecala sam da me gleda. Nisam mogla da se pomerim a bila sam sva uvijena u ćebe. Nisam osetila strah, sledila sam se. Boreći se sa svojim telom skliznula mi je noga do poda i kad sam osetila svežiji vazduh ustala sam i upalila svetloi otvorila prozor, toga vise nije bilo. Ni dan danas se nije pojavilo. Mislila sam da je bio san sve dok jednom moj rođak iz Vranja nije ispričao priču o crnoj senci koja ga je gledala dok spava u njegovoj sobi. Kad je završio svoju priču prebledela sam i ja sam ispricala moju. Ne znam da li verujem ali ne ismejavam,ne prizivam.