Kada se vraćam sa mora put mi uvijek djeluje kraće, nego kad sam išla.
Svaki put kad mi neko stane na pešačko viknem hvala, uradim piruetu i pokretima ruku napravim srce.
Mama mi na poruke odgovara sa ''Ok.'', ''Može.'', ''Ne može.''
Danas mi je od prijateljice beba zaspala na grudima i nisam se odavno osjećala tako divno, nježno.
Prešao sam kolima preko pederuše na ulici, izgledala mi je staro, pa sam nastavio dalje. Kada sam došao do raskrsnice, okrenuo sam auto i vratio se po nju. Otvorio sam je, video da ima dosta para, dva stara mobilna telefona i dokumenta. Došao sam kući, ugasio telefone koji su non-stop zvonili, prebrojao pare, 4670eura i 3000 dinara. Moram da priznam da sam sat vremena razmišljao šta da radim. Javio sam se na telefon i rekao im da ih čekam ispred opštine u našem mestu. Došao je sa ženom i dvoje male dece. Izašli su iz auta, ali je samo on prešao ulicu, a žena ostala da stoji sa decom prekoputa. Čovek mi se zahvalio, izgrlio i častio sa 10%. Ja sam polovinu para potrošio isto veče sa drugarima, a oni posle nekoliko dana kupili Golfa IV ... :)
Momak i ja smo kum i kumaa na svadbi moje prve ljubavi.
Ne volim onu mrtvu tišinu kada se vratim kući sa ekskurzije, mora, zimovanja...
Kad žurim, izgasim laptop na dugme za paljenje, i uvek mi ga bude žao. Imam osećaj kao u filmu, kad neko umre, pa mu preklope oči.
Pokušala sam da otvorim šampanjac i uspela sam, a čep je odleteo mom dečku u oko.
Kad me neko tokom razgovora slučajno pljune, ja se slučajno počešem baš po tom mestu.