Zbog čestih glavobolja pijem tablete protiv bolova skoro svaki dan i krijem od porodice da ne bi brinuli. Imam zalihe tableta protiv bolova u svim torbama da ne bih slučajno u nekom trenutku ostala bez njih i počinjem da se navikavam da ih uzimam svakodnevno.
Kad sam odgovarao Engleski, pošto nije bilo vremena da nas sve pita, gramatiku itd, ja sam pevao profesorki pesmu "Crna ženo" na engleskom. (Dark voman, gad dem ju...) 5 ko suza. za kraj.
Nosim sat ali uvek kada hoću da pogledam koliko je sati, izvadim telefon..
Moja lepša polovina misli da je puštam kada se takmičimo u nečemu, dok sam ja zapravo samo jako loš.
Nas trojica smo u vojnoj uniformi izašli u grad. Dok smo šetali, jedna prelepa devojka u prolazu nam je smešeći dobacila: "Nisam znala da još postoje vojnici u našem gradu!" Pitali smo se između sebe da li nju neko poznaje. Niko je nije poznavao od nas. Kako je lep osećaj kada je žensko neposredno i kada tako postupi. I nama muškarcima treba pažnja. Vraća mi veru u ženski rod!
Kao mala bila sam ubeđena da je Ćirilo napisao ćirilicu, a da je postojao i Latino koji je napisao latinicu. Još me je sramota te gluposti. :D
To je bilo leto. Reka, mala varoš, sunce koje prži. Svi mi klinci, skoro sva braća i sestre od tetaka, stričeva, ujaka ... na okupu. Po ceo dan igramo igre uz mirise logorske vatre, roštilja, pečenog mladog kukuruza i zvuke nove pesme Riblje Čorbe "Komšije će da me biju". Ja sam među tom dečurlijom hteo da budem neki faktor, pa sam sav važan pobegao od kuće.
Sakrio sam se na obližnji tavan malog ambara, tu blizu, da ih sve čujem i vidim kako pate bez mene. Nakon dana provedenog u polumraku družeći sa paučinom, smrdljivim crnim lukom koji se tu sušio, žedan i gladan siđoh u dvorište. Lepo sam se napio vode, najeo. Ključna rečenica: niko nije ni primetio da me nije bilo. Tog dana sam naučio da nisam nikakvo posebno m*do i da zapravo delim ovu planetu sa milijardama sličnih sebi.
Kad sam bio mali plakao sam kad su mi starija deca iz komšiluka govorila da mi se mama kupa gola.
Ponekad ljubim sama sebe, u rame, ruku, nogu... nekako mi fino.
Imam 52 godine, i za vrijeme rata, u jednoj akciji, mog najboljeg prijatelja je zakačio geler. Poginuo je na dan kad mu je rođen sin, kojeg ni ja nisam vidio 20 godina, znam mu samo ime. Danas mi neko dođe u kancelariju, ja se okrenem, kad stoji momak isti moj drug! Meni odmah krenu suze, a on kad se predstavio, samo je potvrdio ko je. Na kraju sam mu pričao o ocu, obojica smo plakali sat vremena, i sad mislim da imam i četvrto dijete!