Ne mogu više. Da mi je otići negde gde je prazno, vrištati dok ne ostanem bez glasa i izbaciti iz sebe tu ljutnju, strah, razočaranje i sve ostale emocije koje se mesecima skupljaju u meni!
Kad me neko nazove, a znam da je pogriješio broj, ja se pravim da je dobio osobu koju je tražio/la sve dok ne skonta o čemu je riječ. Malo sam usamljen...
Kad sam bila mala pitala sam tatu kako sam nastala uopšte? Rekao mi je da je otišao u wc i našao me u šolji, okupao i izvadio....eeee Bog mi je svjedok da sam poslije toga sate provodila blejeći u wc šolju i plačući, jer svu su ostalu djecu "rode" donijele samo je mene wc šolja izbacila.
Moja baba misli da se ljudi skeniraju, umjesto kremiraju.
Uspavala sam se tako što sam slušala kako moja tetka svojoj bebi peva uspavanku.
Svi plaču kad im se kćerka udaje, a moji plaču što sam još kod kuće.
Najviše mrzim kad me roditelji smaraju da dođem da se pozdravim sa gostima i namerno se proderu "evo sad ona dolazi",stave me pred svršen čin.
Imam neopisivu želju da negdje vidim osobu koja mi je ukrala biciklo baš na mom biciklu.
Nebitno kako se osećam i koliko problema imam, nema ništa lepše nego kad mi moj mali sestrić uleti ujutru u sobu i udari šamar da me probudi i kaže: "Pikaću biram tebe".
U srednjoj školi sam bila simpatična buca. I tako se ja zaljubim u baš dobrog frajera. I priznam ja njemu to. On mi džentlmenski objasni da nisam njegov tip, zagrli me i isprati kući. Danas imam 15 kila manje, i ludim od udvarača. Ponekad se zapitam, kad ga vidim, da li mu bude makar malo krivo što me je onda odbio... :)