Nadam se potajno da sam daleki potomak neke drevne i moćne civilizacije.
Pre neki dan, spremamo se ćerka (3god) i ja da idemo u grad, oblačim kratku suknju i kaže ona meni skini to, kratko je, obuci pantalone... Poslušala sam je...
Najbolje mi je kad krenem napolje sva radosna jer mislim da sam se baš fino obukla, a mama me pogleda i kaže: "Pa nećeš valjda takva da izađeš, izgledaš kao klošar."
Nazivaju me štreberkom, a na testu me svi pitaju za rešenje zadataka... i jedna i druga grupa.
Vozila sam rolere, pala i povredila nogu. Hitna pomoć je pozvana, a ja sam sve vreme razmišljala o tome kako imam dve različite čarape i smišljala kako da izujem rolere kada oni dođu, a da se to ne primeti.
Uvijek mi je išla škola. Masu puta sam išla na razna natjecanja, a iza sebe imam dvadesetak različitih nastupa. Moj otac nije bio ni na jednom od njih. Znao bi me dovesti do mjesta gdje nastupam i odmah otići kući, kao da nikad ni ne pomisli da bi trebao ili bar mogao ostati. Svaki normalan otac bi bio ponosan na mene, a moj nije. Prije mi je za to bilo svejedno, a sad mi sve više smeta, često kad razmisljam o svojim nastupima počnem plakati jer shvatim da oni za njega ne znače ništa, kao ni moje dobre ocjene, nagrade, diplome..ništa. To me jako frustrira.
Dečko pre mene kupuje pljesku i stavlja priloge, da bi prodavačici objasnio koliko ljutog da stavi dok sipa govori joj: ,,Još, još, još, još, stavite kao da me ne volite uopšte!"
Moj dečko se uvek trgne pre nego što zaspi. Znate sigurno, to je onaj osećaj kao da padnete na krevet. Kad god spavamo zajedno, prvo čekam da se on trgne, i do tad ga držim za ruku, tad imam osećaj kao da mu ne dam da padne, kao da ga čuvam, i tek posle toga mogu da se opustim i da zaspim i ja.
Kada sam rekao djevojci kako je volim toliko da i u snu odbijam druge, morao sam narednih 2 sata objašnjavati da sam mislio figurativno i da ne sanjam druge. Romantika jednostavno nije za nas!
Oduševljenje je nezamislivo veće kada omiljenu pesmu čujem, sasvim slučajno, na radiju, nego kada je sama pustim.