Nema tog osećaja krivice koji bi mogao da uništi moj osećaj sreće kada od lubenice od 16kg SAMA pojedem srce.
Radio sam kao obezbeđenje na humanitarnom koncertu na kojem sam morao da se raspravljam sa ljudima da ako žele da uđu bilo bi više nego kulturno platiti kartu od 200 dindži...
Kupila sam kartu za avion i jednostavno sutradan otišla! Nikome se nisam javila sem mami! Nerpocenjiv osećaj slobode!
Kada sam imala 13 god, brat kojeg sam najviše volela na svetu, umro je od leukemije. Nakon njegove smrti i pogoršanog stanja u porodici (tata počeo da pije, svađali se i krivili jedno drugo, da vrše pritisak na mene da u svemu budem savršena) ja sam počela da gladujem, jer sam mislila ako mogu to da kontrolišem mogu sve. Sa 14 god dijagnostikovana mi je anoreksija i bulimija, na 170 cm, imala sam 36 kg. Kada god sam išla u bolnicu, moji su govorili da sam anemična i da sam i zbog toga tako mršava. Nikada niko nije saznao istinu, čak ni moje drugarice. Niko. Stideli su se. Sa 18 god,uz moj veliki trud, ja sam se izlečila. 3 godine sam bila savršeno dobro. Sada, već 4 god živim u Bg, studiram psihologiju(ironije li). Prosek 9,3. Imam 22 god i zadnjih 10 meseci se lečim od teške depresije i anksioznosti. Ponekad, život je pakao. Niko ne zna. Čak ni moji. Dovoljno su patili. Kolege sa faxa, proglasile su me za najsrećniju i najzabavniju osobu na faxu. Jer sam uvek sam nasmejana. Samo ja znam kako mi je kad ostanem u 4 zida.
Brat mi je frizer, a sestra kozmetičarka tako da sam bila uvjerena da ću uvijek imati lijepu frizuru i sređene nokte. Međutim, brat nema vremena još od februara da me ošiša, a sestra ne želi ni da čuje o bilo kakvom sređivanju mojih noktiju. Evo me ispred ogledala, sama se feniram i molim Boga da ličim na nešto poslije istog.
Pre 10 godina kad sam išla na trening autobusom, upoznala sam jednog dečaka, mangupa, koji se vraćao busom sa treninga, sa velikim društvom i koji me je stalno zadirkivao i podsmijavao mi se govoreći mi da sam smotana kao sajla, jer sam jednom prilikom dok je autobus naglo kočio pala.. Prije 8 mjeseci bila sam u kafiću, u malo pripitom stanju, jer sam raskinula dugogodišnju vezu, zapela sam na stepenicu i prišao mi je jedan sladak dečko uz rečenicu "je li moguće da si i dalje tako smotana..." :) Od tada počinje najljepši period u mom životu koji traje skoro pola godine... i tek onda shvatim da je sve počelo zapravo mnogo ranije... još pre 10 godina...
Kada sam otišla prvi put u bioskop rekla sam tati: "Tata, gle koliki televizor!"
Mama mi se nekada ponaša djetinjasto. Dođe mi da joj lupim roditeljsku, ali se sjetim ko je koga rodio.
Prije neku noć upalila se centrifuga na veš mašinu, mor'o sam da skočim na nju, inače mašina ode.