Imam uspomene iz detinjstva za koje nisam 100% sigurna da su se stvarno desile ili sam ih sanjala.
Sanjao sam da vodim ljubav sa Pamelom Anderson i kada je bilo najbolje probudi me ćale i reče ae na faks kasniš...:(
Mrzim kad mi se neko unosi u facu, a usput me malo zapljune il mu smrdi iz usta!
Cenim ljude pred kojima mogu da govorim o svemu, a da ne razmišljam o tome da li je to ispravno ili ne.
Moja baba misli da se ljudi skeniraju, umjesto kremiraju.
Postanem najružniji čovek na svetu kad mi izađe bubuljica između nosa i ustiju.
Kao mala sam odrasla uz dedu, roditelji su mi radili, pa sam uglavnom bila kod njega na selu. Često me vodio na planinu, išli bismo pješke, u ruksak stavimo malo hljeba, sira i pekmeza, i kad dođemo gore na svjež vazduh, deda raspakuje ono što smo ponijeli, i mi u slast to pojedemo. Za mene na svijetu nije bilo slađeg ručka. U posljednje vrijeme zaokupljena fakultetom sam slabije išla kod njega na selo, kad jutros neko zvoni, ja u čudu, nisam nikoga očekivala. Otvaram vrata, kad moj dragi deda donio sira i pekmeza! Za čas me vrati u najljepše dane mog djetinjstva.