Prdnula sam dok mi je kozmetičarka radila brazilku. Više nikad ne idem u taj salon.
Umirem od smeha kad se tuširam, i vidim da moja mačka sedi na veš mašini i gleda me, i onda pomerim zavesu da ne vidi, a ona se pomeri i opet gleda :D
Kad god mi auto (u slučaju da je vozač muškarac) na pešačkom ne stane, smatram to uvredom.
Polako se pretvaram u ozbiljnog dosadnog matorca. Samo hoću da i moja deca jednom znaju da sam i ja bio kul.
Često razmišljam o vanzemaljicma. Da su tu negdje, da se nesmetano krećemo, da ih ne vidimo jer mozak ne može stvoriti sliku , jer su nam njihovi oblici nepoznati. Šta ako vremenom dođe do sudara svjetova?
koliko smo im blizu da sve česće
...da li će nam njihovi obrisi postaju nam prihvatljivi
i mozak će stvarati sliku?!! Zvuči neprihvatljivo, ali moguće, isto kao što nam je bilo neprihvatljivo prije 10 godina da će npr postojati telefon na dodir. Iskeno , plašim se :/
Nikada nisam rekla roditeljima, i tako užoj familiji da ih volim. Ne znam, meni je to nekako glupo i mislim da se podrazumeva da ih volim, to ne može rečima da se iskaže.. a oni misle da sam samo bezosećajna.
Pre par godina sam bila u kombinaciji sa nekim dečkom. Dobar sex 2x nedeljno i nista više od toga. Vuklo se mesecima. Jedno veče upoznam ja jednu klinku u teretani, ona srednjoškolka, ja 5 godina starija. Krene ona tako meni vremenom da se jada posle treninga, da je dečko vara, da oseća, da ga je provalila, i da mnogo pati zbog toga. Meni je baš bilo žao, jer sam je zgotivila. Kad, sretnem ti ja njega u gradu sa njom. Ona sva srećna što me vidi, prilazi da nas upozna, "Ovo je moj dečko, pričala sam ti o njemu." On me gleda i smeje se đubre. Mislim da sam se u tom trenutku osetila najgore na svetu, ne zbog sebe, taj mi dečko ništa nije ni značio, već zbog nje, jer nisam ni znala da ima devojku, a kamoli da je to baš ona. Nakon toga sam prekinula svaki kontakt sa njim, ali i dan danas, kad sretnem onu malu, uvek imam gorčinu u grlu kad joj promumlam "zdravo" , jer znam da je nekoj devojci u najlepšim godinama, bilo slomljeno srce, zbog mene.
Oprao sam sudove i očistio celu kuću, jer mi je ćale kod majke u bolnici, i samo bi mu falilo da mora da čisti kad dođe nazad.
Maloprije mi mama pokazuje čestitku koju sam napravio u 2. osnovne sa sadržajem : ''Mama i tata srećan vam 8. mart''.
Kada sam trebala da imam prvi dejt, trema me je obuzela toliko da sam morala da se olakšam. U panici, šaljem poruku drugarici: "Od treme ću se u*rati"! Stiže mi poruka od tog dečka: "Jesi li dobro?" Tad provalim da sam umesto njoj, poslala njemu tu poruku. Kad smo se našli, nisam smela od blama da ga pogledam u oči.