U mom neredu ima reda. Kad sredim sobu, iznova napravim haos, iz prostog razloga što ne znam gde mi je šta.
Užasno mi smeta to što se moja devojka ne sređuje kad izlazi sa mnom u grad. Prava je lepotica, ali sve devojke izgledaju bolje od nje jer su u full opremi.
Kad sam bio mali (5-6 godina) opsovao sam goste jer su mi za poklon doneli knjigu umesto igračke...
Kad god dajem psu nešto da jede uvek mu kažem "izvoli".
Jednom prilikom sam pala i udarila glavom o saksiju. Zanimljivo je to što je saksija pukla, a na mojoj glavi ni ogrebotine.
Najlepših 10 min sa ženom mi je kad odemo kod stomatologa a ona na stolici, tad samo ja pričam i uživam gledajući nju kako ćuti.....osećam se predivno.
Kad sam bila mala moja baba je često išla na neke sahrane. Mislila sam da je to zanimljivo, jednom kad sam je pitala je l' mogu da idem sa njom, rekla je da tu ne idu deca i da je to mnogo strašno. Pitala sam je 'a ti kad umreš je l' ću tad da dođem?' ona je rekla da hoću i ja sam joj odgovrila 'jao jedva čekam!'
Posle saobraćajne nesreće koja mi se dogodila, devojka mi je poklonila belu brojanicu uz reči "Nikada je ne skidaj, čak ni kada je pereš". Ta bela boja je sada siva, majka me moli da je skinem da mi je opere, ali je ne bih skinuo ni za oko, dozvoljavam pranje, isključivo sa ruke. Mnogo mi znači.
Juče mi je mama pomagala da uradim pripremu za pismenu vježbu. Govorila mi je da antitetanusa ima sve manje u apotekama i da je jako skup, a na to će moja pramajka (87) zabrinuto: "A šta ćemo sad kad nema tog lijeka, umrijet ću ovako mlada".