Retki su džentlmeni danas ..al' kad naletim na nekog, dođe mi da ga poljubim ...onako žestoko ...:D :D
Svaki, ali baš svaki put pred spavanje ja razmišljam o njemu i o mogućim nama. :)
Kad god odem u kafić sa društvom, obavezno poslažem šećer u kesicama zato što mi se ne dopada kada su samo nabacani u činiju.
На факултету углавном у току спремања испита користим најобимнију литературу, учим и оно што не треба (студирам медицину и сматрам да је све битно). Нервира ме када ми колегинице које ме прво зезају због тога, касније траже скрипту коју сам направила, а ја не могу да их одбијем.
Bila sam sa momkom 5 godina. Voljeli smo se kao niko, usuđujem se reći da bih dala svoj život za njega koliko mi je značio i šta mi je predstavljao. Ostala sam i trudna, svi su bili srećni. Moj život je bio ispunjen, kao i njegov. Na moj rođendan, izveo me na mjesto gdje smo se upoznali, i zaprosio pred svima. I dalje se sjećam svake riječi koju mi je rekao. Kad smo se vraćali kući, kišica je padala. Sjećam se, 7 april je bio. Čovjek je prešao na našu stranu s kamionom, frontalni sudar. Ja sam preživjela, nekim čudom i beba. Ali on nije. Moj cijeli svijet se srušio, ne znate koliko je boljelo.. Cijelo tijelo mi se slomilo, srce raspuklo na 100 komada. Zvao se Ivan, pa sam kćerkici dala ime Ivana. Prošlo je 7 godina i kad me pita o njemu suze same krenu. Prošle godine sam se udala, jer je Ivani trebao otac, ali dok me ljubi i dok spavam sa njim, srce jeca u tajnosti i nikada neću zaboraviti te zelene oči i zagrljaj. Ne znate koliko boli dok pišem ovo i sjećam se, ali je lakše..
Kada mi zvoni mobilni moji odmah pitaju "ko je" kao da njih neko traži na moj telefon... Valjda stara navika još od vremena dok nisu postojali mobilni. :)
Uvek kada otvorim jogurt u caši, onaj poklopac isavijam na 1000 delova!
Kakva su vremena došla moraš biti "govedo" da bi opstao i preživeo.
Brinem se za malu sestru jer naši roditelji nemaju vremena za nju, a nije potrebno da rade toliko jer imamo sve, čak i previše. Već se naviknula bez njih, ali nama je super. Neku noć, dok sam je ušuškavao u krevet, rekla mi je da me voli najviše na svijetu i da će i ona se o meni brinuti kad poraste. Zagrlio sam je i poželio joj laku noć. Plakao sam skoro cijelu noć, jer sam shvatio da ona u meni vidi i oca i majku i brata.
Pošao sam u Ameriku na faks dana kada mi je mama umrla od raka kostiju. Tek' što sam stigao su mi javili,i nisu mi dali da se vratim. Još me sve to boli, prošlo je 6 meseci, i dalje mi ne daju da se vratim. Kažu, "patićeš mnogo, doći će vreme kad ćeš doći, sačekaj da zaceli ta rana". Al' ne ide, neće da mi pošalju pare za put. Evo počeo sam da radim pre dva meseca, pokušavam da skrpim nešto love da odem i nikom ne kažem. Bar na dan, da zapalim sveću ako ništa drugo.