Danas sam i zvanično završio srednju školu. Okupili smo se u nekadašnjoj učionici i čekali razrednog da nam podeli to što ima. To je verovatno poslednji put da smo svi zajedno na jednom mestu.
Kad mi je razredni predao diplomu i čestitao, okrenuo sam se i pogledao svoje odeljenje, ljude sa kojima sam provodio više vremena nego sa porodicom, ljude koje po poslednji put vidim na okupu... Smejali su se, galamili, kao da je prvi, a ne poslednji dan. Nisam se pozdravio ni sa kim od njih, nisam jer nisam hteo da bude suza, nisam jer sam hteo da to bude slika koju ću zauvek pamtiti. Samo sam se okrenuo i otišao.
Prosula sam mleko i plazmu po krevetu i polizala, jer me mrzelo da odem po krpu.
Moj ćale je kada su pre neki dan zvali na fixni, onaj fazon '' čestitamo, dobili ste večeru'' , rekao gospođi '', a da vi odete umesto mene, evo poklanjam vam, malo sam se ugojio u poslednje vreme''. Kad nisam crkla od smeha...
Zavidim ljudima kojima je obrok i koje uspe da zasiti činija muslija, pahiljica i sličnih stvari. Ja, bez pola 'leba, ništa ne uradim.
U poslednje vreme sam se malo ugojila (nekih 6-7kg zbog stresa, ispita itd.) i na jednoj slavi pred svima me pita mama jedne poznanice: 'A što si se ti toliko nagojila?' I ja joj pred svima kažem: 'Ja stvarno ne znam šta da vam odgovorim na to neprijatno pitanje.' Zaćutala je.
Šta bih dao za jednu provedenu noć u kafani gdje je Toma pjevao.
Kad mi se spava na poslu odem u toalet sjednem na wc šolju i otkunjam 15ak minuta.
Kao mala,kad bih vidjela geometre kako nešto mjere sa onim njihovim "kamericama", mislila sam da je to televizija i uvijek sam prolazila ispred te njihove "kamere".
Nerviraju me ljudi koji moraju da ispričaju svaki njihov događaj do detalja. I onda kad ja počnem nešto da pričam, oni se ubacaju i upoređuju sa sobom.