Moj decko je bio savršen do jucer, kad mi je u poruci napisao SUMLJAM. :'(
Moj otac priča preko telefona malopre: "Ne mogu sutra, moji putuju, pa treba da ih spremim i pošaljem" Kao da smo paket neki.
Plašim se da šetam po njivama ili po ogromnom otvorenom prostoru gde nema ljudi, jer uvek imam osećaj da me posmatraju vanzemaljci i da mogu svakog trenutka da me otmu.
Nikad mi neće biti jasno zašto ljudi tjeraju od sebe one koji bi život dali za njih, i trče za onima koji ih uporno povrjeđuju...
Tek kad kupim novu četkicu za zube, shvatim kolika je stara bila razdrndana.
Stara mi je poslala poruku danas da planira da ide negdje oko 6, ja sam joj rekla "U 6 ti je roditeljski, ženo!" na šta je ona 'ladno odgovorila "Baba ti je žena."
Diplomirala sam pre nekoliko dana na državnom fakultetu, sve u roku, pričalo se puno toga kad diplomiraš slavlje obavezno, pokloni, čuda... A sada ništa od toga, zatišje, imam utisak da nikog nije briga.
Ulazim ti ja danas tako u kuću i imam šta i da vidim. Brat od 20 god. odvrnuo muziku, stao ispred ogledala i peva. Jadan postideo se čim me je ugledao.
Kad sam bila mala, volela sam sedeti u kolima dok ih otac pere. Nekako mi je to bio doživljaj.