Joj, moram vam nešto reći, nisam nikome, niti smem ikome da kažem, misliće ljudi da sam lud. "Upoznao" sam jednu devojku iz Turske pre 3 godine na nekoj socijalnoj mreži, dopisivali smo se tako povremeno, super zezanje ovo-ono. Gledali smo se ponekad i preko skajpa. Međutim u zadnjih par dana, dopisivanje se "otelo kontroli" i spontano smo počeli da pričamo o "onim stvarima" - šta bi uradili jedno drugom. To je toliko napaljujuće da bih otišao prvim avionom do Istanbula da je "rastavim" od života, međutim sve se bojim da je neka zavera u pitanju i da će me tamo dočekati kasapini i baciti kerovima da me pojedu o.O Bolesno jes', al ja nemam m*da da odem sam u nepoznato :(
Jednom kada sam se prepirala sa mamom toliko mi je zvocala da sam joj mahinalno pokazala srednji prst.Bila je sokirana.Posle sam se danima izvinjavala jer stvrano nisam htela,samu sebe sam iznenadila.
Kada sam bila mala stavljala sam lavor na leđa i glumila nindža kornjaču :D
Stao mi je jugo u petak, u pola 5, kad je najveća gužva, na najgorem mogućem mestu. Pošto nisam mogla da ga upalim, a nisam mogla da stojim tu gde sam bila, izašla sam i počela da guram auto, niko, ali NIKO se nije ponudio da mi pomogne, neki ljudi su mi se čak i smejali, a neki mi trubili da idem brže. Stvarno ne mogu da verujem kakvi su ljudi, pa ja, devojka od 20god. bi pomogla nekome, ali ipak bila sam ponosna, jer sam imala snage da guram mog jugića.
Sinoć sam u kafiću primijetila kako me jedan momak često gleda, pa sam se okrenula iza sebe da vidim ima li neka druga djevojka, za svaki slučaj.
Када се свидим двојици другара, увек ме онај лепши препусти ружнијем, тј лепши одустане од мене. И тако увек, баш увек. Урек'о ме неко.
Volim da cutim. Ipak, prilikom upoznavanja ljidi i sticanja prijatelja, govorim, kako ne bi mislili da sam čudna i nezanimljiva. Maštam da upoznam nekoga sa kim ću ćutati, razgovarati pogledima i uživati.
Trčim jutros za autobusom, vozac me vidi i sačeka i taman da zakoračim, vidim da je pogresan bus. Usla sam i vozila se u pogresnom smeru jednu stanicu, čisto u znak zahvalnosti vozaču koji me je sačekao!
Kad sam bila mala, uvijek sam govorila da kad bi u kući izbio požar prvo bih uzela barbike. Čak bih i pravila spisak koje bih prvo ''spasila''.