Bila sam peti osnovne kada sam se smuvala sa svojim prvim dečkom. Dugo smo šetali i kad je došao trenutak da me poljubi bila sam užasno nervozna, jer se ranije nikad nisam ljubila. Nakon što me je poljubio (sa sve jezikom naravno) okrenula sam se na drugu stranu i PLJUNULA. Tada me je bilo užasno sramota, danas se često sa društvom smejem tome.
Na izvodu iz Matične knjige su mi napisali pogrešno ime i moji me ponekad zovu tim imenom.
Kao mali mislio sam da predsednički kandidati glasaju za protivnike u znak fair-play-a.
Osnovnu i srednju školu sam završila učeći u dnevnom boravku u kom su, uglavnom, bili svi ukućani. Bila sam vukovac. Bez kompijutera, bez sopstvene sobe i svega onog što su moji vršnjaci imali. Nikada se nisam žalila i uvek sam bila zadovoljna onim što imam. Danas su u našu kuću ušla dva blizanca i to u sobu koju smo muž i ja sređivali otkako sam saznala da nosim dva anđela. :-)
Pre 12 godina sam imala saobraćanu nesreću i postala sam invalid, tj. u kolicima sam i teško mogu da se izvučem iz toga. Kada mi se to dogodilo mislila sam da me niko neće hteti, onda sam upoznala osobu koja me oživela iz mrtvih, koja je dar od Boga. Hvala Bogu zajedno smo već 4 ipo godine i to je najdivnije stvorenje.
Neka pitanja nikad nisam postavila zato što nisam htela da čujem odgovor.
Obožavam kada nekog uhvatim u laži, a taj neko počne da se pravda i šlihta, a tone sve dublje u mojim očima...