Imam problem, previše sam tiha i povučena osoba. I na taj način teram ljude od sebe, jer se u glavnom smore u mom prisustvu. :(
Kada sam imala 9 godina imala sam prvu školsku priredbu... niko iz moje porodice nije došao da me gleda. I dan danas plačem kada se toga sjetim.
Žensko sam, ali volim da vidim devojku sa dobrom pozadinom.
Jednom sam se dopisivala sa dečkom, ali bila sam jako bunovna i kada sam mu pisala poruku, htela sam da mu kažem da sam se probudila i da me pozove. Odjednom me je zvao i pitao da li je bolelo uz napad smeha. Moja poruka je glasila ''Probila sam se''. :)
Kad se probudim, prvo uključim komp pa tek onda idem u wc.
Da je mojoj devojci potrebna transplantacija srca, dao bih joj svoje. Toliko je volim...
Kada sam kući, roditelji mi kažu, izadji malo napolje nemoj ceo dan gledati u taj kompjuter, a kad izađem, onda bude imaš li ti dete kuću.
Nisam imao ni četiri godine kada sam probao da poljubim jednu devojčicu. Ona se izmakla, a ja pao u ruže. I dalje sam jednako "uspešan" u ljubavi.
Toliko sam puta rekla "Ko zna zašto je to dobro" da bih se utešila, da mi je prosto neverovatno što je to jedna velika istina. Posle određenog vremena se pokazalo da je zaista dobro sve što se desilo.