Jedini osjećaj toplote, nježnosti i mekoće u mom životu je zagrljaj pokrivača.
Nedavno sam kupila kutiju kondoma. Zrelo je da odrasla osoba to poseduje. Međutim, vidim da mi kondomi trebaju samo u odnosu sa životom. Za ovo kako me život, da ne kažem šta, ne bi bila dovoljna ni mitska 64 pakovanja kondoma što je onaj par nosio na more.
Krofne i peciva u Lidlu uvek uzimam rukama. Ne znam da rukujem onim njihovim klještima od makaza. 😅
Znate li šta ne mogu da shvatim, zašto se vežemo za osobe sa kojima nismo imali apsolutno ništa. Ja sam se kao tinejdžerka 9 razred muvala sa jednim momkom iz mog odjeljenja, čak smo i zagrlili koji put ali ništa više nije bilo. I sad iako sam dosta starija srce mi zaigra i krenem se tresti kao luda kada mu neko spomene ime a tek kad ga vidim nisam svoja pola dana....
Zaljubila sam se u njega onako iskreno luđački, nakon toga... nikad više tim intenzitetom i toliko.
Moje kolegice toliko pričaju koliko imaju posla i koliko ih netko smeta da samo na to izgube jedno 2 sata na dan. Ne kažem da ne rade, ali toliko se žale da im to doslovno uzme pola radnog vremena. Netko nam uđe u ured i isfrustrirana kolegica još 10 minuta broji kako je kod nas kao na kolodvoru i kako se ništa ne stigne jer netko samo ulazi i ja od nje ne mogu raditi koliko priča. Dok se izbrojila mogla je završit nešto. Pokušavam se fokusirati i ne mogu jer one pričaju i pričaju i ne gase se koliko kukaju, dok su se iskukale mogle su sve pozavršavat.
Od zaljubljenosti do ušiju do smučio mi se .. kratak je put.
Da li je normalno da partner u telefonu ima brojeve 20,30 bivših partnerki i kombinacija? Neke čuva od pre 20 i više godina, iako se ne čuje sa njima. Ništa ne briše iz imenika. Meni kaže da ja nisam normalna jer mi to donekle smeta.
Imam preozbiljne zdravstvene probleme, a strah me da idem na bolovanje zbog radnih kolega, zbog njihovog pričanja.
Kako me iritira ono viseće zvonce na vratima dućana jer kad ih netko otvori to se vražje zvonce čuje do Amerike 🤬🤬