Umjesto da budem sretna u trudnoći, plačem po cijele dane jer se dosad nikad niko nije sjetio da nazove i pita kako sam, a ja sam bila godinama ta koja njih zove i brine o svemu.
Čuvam trudnoću već par meseci. Samo želim da se zahvalim svom najdivnijem suprugu koji je tu za mene svaki dan, sprema mi hranu, odžava kuću čistom, tušira me, odlazi u kupovine i kupuje sve stvari za bebu...To je jedan divan čovek pun ljubavi, ne znam da li ću mu ikada moći dovoljno zahvaliti. Mužu, volim te do neba!
Brata najviše volim. Više od roditelja i od svih ostalih. Za njega bih dao krv, bubreg i život ako treba. Samo za njega!
Cure, ako imate dečka koji nikad svađu ne zna riješiti već agresivno reagira, blokira vas, psuje, vrijeđa, krivi vas za sve... molim vas, ne ostajte u takvim odnosima! Trebalo mi je puno vremena da shvatim u kako lošem odnosu sam bila i koliko je moje samopouzdanje bilo narušeno. Još uvijek sam u fazi preboljevanja i zaista je oporavak dug. Molim vas ne radite grešku kao što sam ja.
Svakog dečka sa kojim sam bila do sada u vezi (dugoj ili kratkoj) sam prevarila sa njegovim bliskim ili najboljim drugom. Oni nikad nisu saznali za to. Mislim da se nikad neću promeniti po tom pitanju i da mi je to u krvi.
Teraju te da ideš u školu pa na fakultet, a nemaš ništa od toga. Teraju te da se venčaš i zasnivaš porodicu, a oni sami nesrećni po brakovima i žale se na partnera i decu. Sve je laž i prevara oko tebe u životu. I posle se čude ako neko ne veruje više ni u šta, najmanje u zvaničnu istoriju i onim što nas uče o nama kao ljudskoj vrsti. Stalno ispiranje mozga.
Imala sam drugaricu, a 80% naših razgovora svodilo se na to kako je njen momak grozan, da ju ponižava, ne ceni, ne uvažava. To su videle i sve ostale drugarice i govorile joj da raskine jer je lik ali baš debil i propalica. Uvek sam bila uz nju kad je plakala i žalila se na njega. I odluči da ga ostavi jedan dan. Ajd super mi svi slavimo. Nakon par dana kuka plače kako joj fali i pomire se. Ma idi bre u pm, ne mogu više, prekinula sam sve veze sa njom.
Upoznali smo se, nakon mjesec dana me je zaprosio, što je meni bilo jako čudno. Odbila sam, jer sam smatrala da je rano. Uslijedilo je vrijeđanja, kako nismo isti nivo, on sa srednjom školom, ja magistar, kako ga samo koristim, čak je došlo i do vrijeđanja porodice. Znam da je dobra osoba, sa traumama iz djetinjstva, pokušala sam da mu pomognem, prešla preko svega i pristala da se udam. Čim je osjetio 'da sam njegova' opet, došlo je do istih scena. Volim ga, ali imam svoje dostojanstvo. Ne znam da li ću ikad više ikoga tako zavoljeti. Prekinula sam sve.
Potpuno razumijem ljude koji su napustili sve i otišli da žive negdje u šumu ili planinu, sami, daleko od svih. Umore se ljudi od ljudi i njihovog ponašanja.
Počela sam da trčim na jednom terenu pre par dana. U sklopu je staza, teretana, i teren. Svaki dan je puno muškaraca raznih godina a nikad nijedna žena. Samo ja. Da li kod nas žene nemaju pravo da trče, treniraju, imaju hobi, a muškarci smeju? Baš šetam i razmišljam kako svi oni daju sebi oduška dok žene verovatno kuvaju, spremaju, odgajaju, rade. Užas.