Ne govorim ljudima kad uzmem godišnji, kad dođem ranije sa posla, kad imam slobodno, jer mi se onda netko natovari da se druži sa mnom, da pijemo kavu ili da im nešto pomognem. Ljudi shvatite, godišnjeg imam malo, ja uzmem godišnji da se odmorim, naspavam, da uradim ono što ne mogu radnim danima, kanite me sa druženjem i zvanjem.
Izluđuju me djeca i njihova vriska. U zgradi gdje živim vrište i lupaju povazdan. Odem u kino, tamo dijete od 8-9 godina vrišti, gađa druge kokicama, lupa mi nogom od stolicu. Odem na planinu, tamo isto vriska. Odem na more, naravno plaže pune djece koja skiče kao da ih čudovište ganja. Neki dan mi djeca iz susjedstva razbila prozor na autu. Roditelji kažu da je to samo bila igra. Imam dvoje djece, znam kako je s djecom, ali zar je toliko teško posvetit se djetetu i objasnit mu da sa 8 godina treba imat dovoljno obzira da ne vrišti ko lud po ulici. Počela su mi se djeca gadit i živcirat me samom pojavom.
Možda ćete me osuditi, ali meni nije normalno da se žene toliko skidaju i da se posle žale na to što ih neko gleda. Evo poznajem jednu devojku, jeste da ima 23. godine, ali ona je maltene gola. Tako se slika. Evo sad objavila fotku na kojoj je u tangama (kupaći je, ali opet)... Ne osuđujem, samo me zanima kako ne osećaju sram da to vidi otac, brat ili majka?
Dali su mi otkaz i otpremninu posle 12 godina rada jer prebacuju u Indiju. Bilo je iznenada.
Onda su shvatili da to neće baš tako ići, pa su posle dve nedelje nas oko 20% kontaktirali da ipak nastavimo. Pristao sam, nastavio, znam da i dalje planiraju da prebace Indijcima. Trenutno im radim minimalno, na pragu sam potpisivanja sa drugom firmom pa ću samo da se okrenem i odem. Ako budu hteli da nastave saradnju idemo na duplo ili ništa...
Koliko je lepo videti sliku devojke prostojno obučene, bez pućenja usana, sisa u prvom planu, dupeta i nekih kao seksi poza. Iskren osmeh je sve što ti treba da budeš lepa.
P.s. muško piše
Balkanski roditelji se ponašaju kao da je roditeljstvo najveći pakao na svetu, a onda te ubeđuju da imaš dete, jer eto njima treba unuče.
Danas je bio unuk mog ujaka, dečkić od 4 godine. Došao da se poigra sa mojom decom. Jeli su lubenice, i sladoled, pili sok, prskali se, 4 puta prosuli more lego kocki i sakupili… smejali se… i smejali … i smejali… Ujaka nema već godinu dana. 7 godina pre nego što je umro prekinuo je kontakt sa svima nama osim sa majkom, sa njom je bio na zdravo. Njoj se srce kidalo na komade… Davno mu je sve oprošteno, samo eto, pomislila sam, kako bi bilo lepo da sa neba može da ih vidi, onako vesele i srećne zajedno. Bar jednom da ih vidi. Bio bi srećan… znam. Svi mi grešimo, i nije bitno ko je kriv. 7 godina jr prošlo brzo, tužno je samo što ih nikada nećemo vratiti. Što ja nisam mogla kao VELIKA tetka tamo da odem na babine, da odnesem sve ono što tetke nose, da malog pamtim od prvog dana kao što moja braća pamte moje ćerke i sina. Tetka će sve da nadoknadi, samo ujku ne znam kako.
Hladim se od dečka. Uskoro krećemo na fakultet, imamo po 20 godina. Još je mlad da neke stvari promijeni, ali on ne želi... nije naučen. Ne zna jaje sa isprži, ni hrenovke da skuva, ni supu iz kesice ništa... o vešu i spremanju kuće da ne pričamo. Kao da je dijete od 5 godina a ne odrastao čovjek od 20... sve su do sada za njega radile mama i baba, a to očekuje i od žene sutra. Mene su moji učili i da učim, i da radim, i kuvam, budem uredna, čista, za sve sposobna. Zašto naše muškarce mame ne uče drugačije, ne ponašaju se kao muškarci već dječaci? Pri tom, nije jedini takav u mom okruženju. Balkanci su kao vječita djeca, umjesto jedne mame traže drugu. Stvarno bezveze.
Dirala sam se u drugaricinom krevetu preko video poziva sa dečkom kad sam bila kod drugarice u drugom gradu dok su ona i njen dečko spavali u drugoj sobi. Mnogo mi je lepše ovako nego kući kad to radim iz svog kreveta.
Evo me u 4 mesecu trudnoće, podstanarka sam, sama bez igde ikoga, roditelji mi bili pametnjakovići pa se kasno uzeli i kasno dobili mene tako da kad sam imala 20 godina ostala sam bez oboje, nisu imali ništa, nikakvu nekretninu ni stan i oni su faktički bili podstanari pa su me uvukli u ovu bedu, ništa mi nisu ostavili, prijatelje uopšte nemam, ovaj dripac što mi je napravio dete pobegao čim sam mu rekla da sam trudna pa nemam kako da ga gonim za alimentaciju, kolege s posla me kude što sam na trudničko čak sam i načula da mi pakuju otkaz kad se vratim sa bolovanja, eto sedim tako i gledam kako ovo u meni raste i mrzim svoj život, sebe, puna sam crnih misli i ne znam kako ću se izvući iz svega ovoga. Nikad nikome nisam ništa loše ni pomislila a kamoli uradila i ne znam čime sam sve ovo zaslužila.