Dečko prestane automatski da me privlači kada moram da mu peglam garderobu i svrstavam veš na pranje. Jednostavno to nije više to!
Bivši momak radi u drugoj državi. Svaki drugi tjedan je bio slobodan i dolazio je kući, a nazad na posao vozio bi noću. Kad god je odlazio bila sam budna po cijelu noć iako i ja radim ujutro, svakih sat vremena bih mu pisala spava li mu se ili dokle je stigao. Bile su to kratke poruke čisto da znam da je budan, jer me užasno bilo strah da ne zaspi. Nismo više zajedno al i dan danas razmišljam o tome, ne bi to više trebala biti moja briga ali nažalost još uvijek jest.
Realno šta mi vredi da spavam sa ženom koja mi se nabacuje već dva meseca, bukvalno mi se nudi kad mislim stalno na drugu ženu. A ne privlači me toliko da to moram da uradim. A opet ako uradimo bojim se da će me smarati stalno, a ne volim smarače.
Zašto svaki put kada odlučim da se skroz posvetim sebi u svakom smislu počnu da me saleću udvarači, a kad imam vremena na pretek nigde nikog. Kao da osete. Ali svaki Božiji put !!!
Platio bih dobre pare Viberu kad bih mogao da napravim grupu, ali da niko iz te grupe ne može izaći, niti je "mjutirati".
A onda bih u nju dodao svih 70-80 žena s kojima sam bio dosad u životu :)
Godinama sam radio na nečemu velikom.
Software je konačno objavljen, hvata zamah i ide sve bolje.
Gde je problem?
Niko iz mog okruženja nije stao uz mene. Nisu podelili objavu, nit uzeli uslugu, nisu pružili ni reč podrške. Ljudi za koje sam bio tu u svakom uspehu, svakoj krizi nestali su bukvalno preko noći.
Nađem se s nekima, gledaju u telefon, prave se da ne postojim. Ni "čestitam", ni "kako si", ni "vidim da si izbacio ono što si pravio" ništa.
Najbolji drug mi šalje slike iz Italije, a ni da objavi na mrežama ili da kupi uslugu.
Vidim ja da ovaj projekat nije samo počeo nešto novo, već čisti nešto što više ne treba da bude tu.
Život koji ja živim je kulturno propadanje. Treba sve da menjam u životu-da nađem novi posao, da se udam, da se udaljim iz ove toksične sredine koja isisava iz mene i poslednji dašak entuzijazma, a ja jednostavno ne znam kako.
Ali ovi novi glomazni đonovi su mi katastrofa. Izgledaju kao da nosiš cementne blokove na nogama, uopšte ne osećaš zemlju dole, drugarica je htela da vozi biciklo, al' nije osećala da vrti pedalu.
Ostavio sam je…
Ne zato što je nisam volio, već zato što sam je previše volio. Što je ta veza bila meni sve, ali jednostavno sam vidio da više ne ide bez dogovora i bez zajednice. Teško mi je nije malo, nosim njen zaručnički prsten oko lančića. Možda sam jadan, očajan, možda ipak ne mogu da zaboravim sve te godine provedene s njom. Ne znam kako da se nosim s pritiskom, ne znam kako će mi izgledat prvi dan u kojem nema nje. Uradio sam najtežu stvar u svom životu, lakše mi je bilo spustit bilo koga u vječni počinak nego nju ostavit. Srce mi je slomljeno u hiljadu i jedan komad. Nadam se da će me jednog dana shvatit. Volim te beskonačno A.
Obišao sam 2 trgovačka centra da pronađem patike koje bi mi odgovarale izgledom, kvalitetom, ali i cijenom. I nikako da nađem normalne za normalnu cijenu, i konačno spustim kriterije i kažem okej, jednostavno moram kupit skuplje i dođem na blagajnu i naplati mi 30% niže, ne kužim kako jer na kutiji nije pisalo sniženje, al me baš razveselilo. Izgleda da se ponekad zaista isplati čekanje. Iako sitnica, meni je ovo nagrada na kraju dana.