Žene, molim vas, prestanite vjerovati doktorima kad vam kažu da nećete moći ostati trudne ili kad same sebi to postavite kao dijagnozu. Dokle god imate maternicu i jajnike, uvijek je moguće. Previše trudnoća sam vidjela u ambulanti pod rečenicama: “joj pa mislila sam da sam neplodna” ili “pa doktor mi je rekao da nikad neću moći imati djecu”, itd.
Imam osjećaj kao da se to tako olako shvati i onda kad dodje do trudnoće bude netko drugi kriv.
Pazite se i uvijek idite po druga mišljenja jer nažalost ima svakakvih doktora.
Moji roditelji su prilično imućni ljudi, tako da sam celog života živeo kao princ. Uvek sam imao dovoljno svega, pa čak i više nego što mi je trebalo. Onda sam upoznao nju. Iz siromašne porodice, ali izuzetno vredna, pametna i odgovorna devojka. Jedna je od najboljih studentkinja na našem fakultetu, a uz to radi i zarađuje. Kad god sam joj ponudio pomoć, odbila je, jer smatra da se ne sme živeti "na tuđoj grbači".
Već dve godine sam presrećan sa njom i toliko je oplemenila moj život. Večeras je prosim 🤍🤍
Hoću da umrem od muke.. Posle mnogo godina depresije upoznam lika za kojim sam odlepila.. On me je vratio u život za jednu noć.. Učinio me srećnom..oživela sam.. Ali postoji problem.. Osim toga što je zgodan, duhovit, pazi me i mazi i što se pored njega osećam srećnom on nije toliko lep.. Zbog obaveza viđamo se samo uveče i tada njegove nedostatke u lepoti prikrijem i onda uživam ..Sve je dobro sa njim.. Ništa ne fali ..osim tog detalja.. Mislim da kada bih se ujutru probudila pored njega da bih crkla od sramote što sam uopšte i bila sa njim.. Ja sam zaljubljena u lika izmišljenog da bi meni bilo lepo..i jeste mi lepo..ali kada dođem kući ja sam svesna da moram da ga ostavim jer mi se ustvari on u licu ne sviđa.. Baš se život igra sa mnom.. Dobiješ sve, a opet nešto mora da fali.. Baš sam razočarana..
Osudite do mile volje, ali mislim da je hendikep ako muškarac nema sestru, a žensko brata. Znam da ima retkih izuzetaka gde se brat i sestra ne podnose, ali sam primetio da uglavnom muškarci koji imaju sestru se bolje ophode prema ženama, a žene koje imaju brata se bolje ophode prema muškarcima. Generalno su osećajniji. Svi moji prijatelji tokom života koji nisu imali sestre bili su ne samo grubijani, već su zene nazivali "pi*kama", a koji su imali sestre nisu za ženski rod upotrebljavali takve reči. Većina mojih prijateljica koje nemaju braću su onako neotesane, sebične, često menjaju momke i sklonije osuđivanju i vređanju onih muškaraca koji nisu "viša liga". Zahvalan sam Bogu što imam sestru. Žena i ja već imamo žensko dete, a muško je na putu i mnogo sam srećan što je tako.
Radim u administraciji 8 sati dnevno, ali je realno jako malo posla (2 sata). Na poslu turpijam nokte, lakiram, čupam obrve, češljam kosu, čistim nakit, pravim frizure, čistim obuću, odem po kruh za kuću, da ne moram poslije posla.. DRUGAČIJE kukam široj porodici i prijateljima kako radim, ubijam se, ne znam gdje ću prije, jeeeer sam zaposlena mama, kod kuće milion obaveza i sve to što radim na poslu, kod kuće nemam vremena, jer to vrijeme posvetim svojoj kćerkici i mužu, a na poslu se tako lijepo odmorim i uvijek sam sređena i njegovana, nekad čak i vježbam za ljetnu sezonu. Mislim da je bolje ovako da ne zna svako kakvo je realno stanje.
Pre 4 godine bila sam sa dečkom u vezi 8 mjeseci razišli smo se zbog nekih sitnih svađa. Od tada se nismo ni vidjeli ni čuli. Nisam znala ni gde je ni šta je. Ja sam otišla za Njemačku da radim vratila se nakon nekog vremena svojoj kuči i evo pre nekog vremena. Srela sam ga… istog tog momka. Nakon 4 godine. Krv mi se sledila kada sam ga ugledala. Idalje lep kao i pre. Idalje božanstven osmijeh ima. Zaustavio se i pozdravio me. Razmenili smo koju reč i dogovorili se za kafu. Izašli smo na kafu pričali i provodili ponovo dane zajedno. I evo nas ponovo na početku veze. Idalje sam zaljubljena kao prvog dana kad sam ga vidjela pre 4 godine.
I ne možete reći da to nije sudbina.
Prosto ako ste suđeni jedno drugom Bog će vas usmjeriti njemu. ❤️
Bili smo kolege na poslu. Tu i tamo koja kavica prije ili tijekom posla, usputni razgovori i to je više manje bilo to. Tako smo jednu večer oboje ostali dulje na poslu i ušli smo u dublje teme i razgovore, jedna stvar je vodila drugoj i desilo se. Bilo je jako strastveno i nisam se uopće pokajala zbog toga, ali sam znala i uredu sam bila s time da ne ide dalje od toga. Tako je bio vikend i nismo se vidjeli. U ponedeljak sjedam u kafić i dolazi on, činilo se kao da dolazi prema meni, ali je sjeo stol pored mene gdje je snažno zagrlio i poljubio curu koja je bila poprilično dugo trudna. Ostala sam u šoku, osjećala sam se užasno i nisam znala što reći i misliti. Odma sam se ustala i otišla, a kada je došao samo sam mu rekla da mi se gadi i da je bolje da me se kloni, a on je mene molio da šutim, nisam mogla šutiti. Rekla sam mu ili joj reci ili će saznati. Ostao je i bez djeteta i bez žene, a ubrzo i bez posla.
Za sve sam sama kriva, jer sam prihvatila nesrećnog i ostavljenog/povređenog čoveka i da dobro sam znala to. Međutim, u moju odbranu, bio je najlepši u gradu, iz najbolje kuće. Pre mene je imao devojku i bili su najlepši par, međutim raskinuli su kada je ona otišla na studije u Beograd. Suštinski bila sam tu da je napravi ljubomornom, da sebe uteši ali uživala sam u tim mrvicama nadajući se da će me zavoleti iako sam videla duboko nesrećnog čoveka. Nije pazio (dozvolila sam) i zatrudnela. Dobili smo dvoje dece. Međutim, sada se vratila i ona u grad, sveže diplomirana pravnica. Lepa kao i pre, a on ko da se opet rodio. Stalno izlazi, vežba, sređuje se, obnovio staro društvo, a ja sam za u kuću. Tako sam nesrećna i osećam se da stojim njima na putu. Tako bih se povukla i sakrila negde ali moram da stojim zbog dvoje dece, prkosno i uspravno. Pravim se da ne primećujem, da ne vidim i da me ne dotiče. Ne znam kako i gde ali zbog dece ne želim da izgubim ovo bogatstvo i prestiž.
Bili smo kratko u vezi. Zaljubio sam se i zavoleo je kao nikada nikoga u životu, za svega dva meseca. Dao sam joj sve što jedan muškarac može dati devojci (pažnju, ljubav, sigurnost, vernost), nakon toliko vremena odlučio da se nekome otvorim i dam priliku. Ostavila me je u momentu kada sam je najviše voleo, kada sam gledao u nju kao u Boga i kada mi je bila najpotrebnija. Opravdanje - "previše pažnje mi daješ" i ne ide na daljinu (ona živi na par sati od mene). Kao da je deo mene prestao da postoji. Možda zvuči neverovatno ali je, ljudi moji, itekako moguće za dva meseca tako intenzivno zavoleti. Imam 35 godina i nikada više nikome neću dopustiti da me uništi ovako. Strah me je pomisliti da bih kroz ovakvu bol i tugu opet mogao proći. Žalosno je koliko te može unazaditi neko koga pored porodice zavoliš najviše na svetu. Skrhan sam, ubijen i razočaran...
Smuvala sam Grka na moru. Došao u Bg da se vidimo na par dana. Posle toga piše kad se vratio kući kao bilo je samo za veče. Ali svakog dana skoro piše i dalje po nešto. Otišla ja opet na more tamo i sve super. Viđali se par puta. Kupio kartu da dođe u novembru opet. Evo ne znam šta da mislim. Avantura ili ne?