Pozdrav svima.
Imam problem s ocem, 24 godine mi je. Problem je krenuo kad nisam poslušao svog da odem raditi u Njemačku već sam otišao studirati u Zagreb. Spletom okolnosti, on se razbolio i umrla mi sestra u istom periodu… Sve nas je to pokosilo u kući. Prebacim se na privatni fakultet, radim od 8 do 16 svaki radni dan, od 17 do 20 sam na predavanjima. Vikendom bi radio svadbe u Sloveniji ili zaštitario na vratima diskoteka Bog zna kakvih.
Plaćao sam sam sebi fakultet, režije, hranu, stan su mi roditelji kupili odnosno majka.
Međutim, moj otac nikad nije bio zadovoljan sa mnom pa tako sam dobio ozbiljnije zdrastvene probleme i ja od stresa i posla (leđa me jako bole jer mi se disk pomakao od stajanja na nogama). Diplomirao sam prošle godine i trudim se naći kakav posao u struci ali ne ide pa i dalje konobarim i zaštitarim ali sam se vratio u rodni kraj. Spletom svađe u kući oko mlađe sestre, otac digne ruku na nju i ja sam mu rekao da ću ga slomiti ako to napravi opet. Izbacio me iz kuće.
Pre 4 godine sam u jednoj osobi pronašla sebe, niko me nije razumeno kao on u svemu smo se slagali i razumeli, no ja živim u inostrasntvu pa koliko god se voleli nismo ni probali ali svaki put kad bi see videli bilo je očigledno da oboje želimo ali ćutimo... Odlčcila sam mu reći emocije i on mi je rekao kako se plaši radi inostrasntva i ne želi pokvariti naš odnos. I opet nismo probali.. sledeći put kad sam došla kući opet oni pogledi i sve to.. i ja sam odustala i ušla u vezu sa drugom kojeg znam dugo na kraju smo se venčali u početku je sve bilo super .. ali sad se ponasa kao kreten imamo jedno dete i on se iskreno ponaša kao da nema nikakva osećanja prema nama.. i kad mu to kažem, kaže mi da sam to domislila i da nas voli... Ali uopšte ne komuniciramo i uvek sam ja dramatična i svašta.. sa svekrvom imam katastrofalan odnos koliko god se trudim da imam njeno poštovanje ona sve gora prema meni.. Mislim da sam napravila grešku koju više ne mogu da ispravim..
Iskreno zanima me značenje onog podizanja ruke, ili pokazivanja dva prsta, od strane ženske osobe, isključivo sa letovanja, ili nekog putovanja?
Ne kužim kako ljudi koji rade u kuhinjama imaju energije za život nakon smjene. Pa ja jedva razgrnem oprano rublje na sušilo. Svaka čast svim majkama, očevima. Ja još nemam čak ni djevojku, umoran sam od smjene i uspjeh mi je ako odem u kupovinu namirnica za ručak. Kako onda ostvarit neki život, razvit hobi kad si mrtav, pospan, osušen zbog posla?
Nisam majka i nemojte me pogrešno shvatiti, ali mi je čudno koliko neke žene konstantno objavljuju slike svoje dece. Ili muževa i dece uz jedne te iste opise kako su oni njihov svet itd. Imam partnera, jako lepo živimo, nemam ni jednu sliku sa njim. Znam da svako svoju porodicu voli, ali nekako mi je ovo bespotrebno. Je l' moguće da su toliko srećni da ne mogu da sakriju ili je kontra?
Tip koji me nimalo ne zanima na mene navaljuje i konstatuje da mu izuzetno privlačno to što sam "nedostupna". Ja nisam nedostupna, ja sam samo nezainteresovana i to vrlo jasno i glasno. Nisu mi jasni takvi ljudi.
Nakon određenih zdravstvenih komplikacija u 20.-im, saznala sam da nikada neću imati decu. To je za mene bila najstašnija vest jer sam bila u vezi sa momkom sa kojim sam htela dom i porodicu. Nikada mu nisam rekla. Dugi niz meseci, potom i godina sam više raskidala sa dotičnim u želji da se odvojim od njega. Ali smo se uvek vraćali jedno drugom. Zaljubljeni. Toliko sam ga volela da sam uspela skupiti snage i oterati ga od sebe. Nije me lako pustio... Nakon par godina vidim da se oženio i dobio sina. Čuli smo se za ovih 10.-ak godina 2x. Svaki put nakon toga sam završavala na lekovima za smirnje. Evo i sada plačem dok ovo pišem. Kaže da mu je lepo i da mu je najlepše kada se vrati sa posla i klinac ga zagrli. Ostvario je najlepšu životnu ulogu. Ne prođe mesec dana da ga makar jednom ne sanjam... Sinoć sam ga baš usnila... Znam da sam uradila ispravno za čoveka koga ću zauvek voleti.
Djevojka sam, a pijem kad izađem van, izlazim tri-četiri puta tjedno. Već mi je počelo smetati, a i drugaricama koje ne piju. Kako se vratiti u normalan kolosjek zbog sebe, društva, roditelja?
Ne razumem zašto se ljudi toliko boje bliskosti. Druženja postaju sve površnije, u veze se uskače pre upoznavanja. Ne daj Bože da neko prozre kako smo stvarno, ta osoba odmah postane opasna i nepoželjna...
Kao maloj mi je majka ispricala jednu priču od koje i dan danas posle 18 godina vučem jako velite traume a ispričala mi je ovo da je neka maćiha skupjala neke bube i kad je to dete zaspalo ona mu je gurala u nos i u uši i dete je stalno govorilo boli me glava i ona je mu je govorila lezi spavaj proćiće i tako dan po dan dete je umro od toga. Ja ljudi ne znam dal je to tačno ili izmišljeno ali vučem strašne traume i kad vidim bubu ja lagano mogu da umrem borim se sa tim godinama ništa ne pomaže. Znam, nekom je smešno ali meni je to velika trauma i bolje da umrem nego da vidim bubu!