Moja sestra ima 5 dece i 6 je na putu. Ima 5 devojčica, trudna je i njen muž je odlučio da će da 'tera' dok ne dobiju sina. Organizovali oni otkrivanje pola, kaže ona 100% je dečak, sigurna je, ima taj osećaj. Oni oboje obučeni u plavo, pucaju od sreće, sve uzeli u plavoj boji. Probuše balon kad ono puf roze boja, ja vama ne mogu da opišem to razočaranje na njihovim facama, kao da nije beba, kao da će imati vanzemaljca. Pa onda plakanje od besa njeno, on ljut na nju jer nije dečak, haos čitav. Ne znam šta da kažem, ali očekujemo za godinu dana 7 dete sigurno i tako...
Sad već bivši dečko me upoznao sa najboljom drugaricom. Po njenoj reakciji zamalo me nije ubila pogledom i posle par minuta vidljivo uznemirena je ustala i otišla. Dečko mi je posle priznao da je bio sa njom godinu dana u vezi, da kao nije mogao da je zavoli, da su posle toga ostali prijatelji i nastavili da se druže još 3 godine. Shvatila sam da je ona njega i dalje gledala kao dečka ali to nije moj problem. Nakon par meseci veze videla sam koliko je moj dečko neodgovoran, stalno mi traži pare, izvoljeva i sve se vrti oko njegovih potreba. Kad god nešto nisam htela da mu učinim govorio bi kako mu je bivša devojka-drugarica spremala hranu, masirala ga,pozajmljivala pare, jela bedne sendviče sa njim i slično. Zatvorila sam mu vrata i poslala ga kod nje.
Ne razumijem što je s ovim dečkima kojima kada milion puta kažeš da nećeš s njima na kavu i dalje budu uporni. Ako mi se ne sviđaš - ne sviđaš mi se. Kažeš mu lijepo da nećeš živjeti s njegovim roditeljima, gurati se u skučenim prostorima i hoćeš imati vlastitu nekretninu (jer i sama dovoljno zarađujem da si to možeš priuštiti, radiš posao koji voliš) i još par stvari u kojima se razilazite i onda Vas pokušavaju uvjeriti da ste u krivu, a oni u pravu. Čovječe imamo različite poglede na svijet i točka. Pričaju kako bi mnoge voljele biti na Vašem mjestu - pa budi s nekom koja je očarana tobom. Poslje kad nađeš nekog s kime se stvarno poklapaš u životnim planovima i imate zajedničke životne ciljeve - ispada da ga zavlačiš. I onda Vas on, njegova uža i šira rodbina i njegovi poznanici nazivaju pogrdnim imenima i dobacuju prostakluke kad Vas vide. Ma drago mi da sam se riješila takvih ljudi. Gdje je nestala kultura?
Iskreno se nadam da ću uskoro postati jako bezobrazna osoba jer ovako više ne može.
Došao nam ujko koji živi u Hong Kongu u posetu. Donio svima nama po nešto, isto tako i našoj mački. Svaki dan što je bio tu joj je davao tamo neku njihovu hranu za mačke i igrao se s njome i kad je otišao mačka mesec dana žalovala, tražila ga i mjaukala. Da netko od nas umre mislim da ne bi tako žalovala.
Ljudi moji, u depresiji sam nemam volje za ništa, samo želim prespavati život, majka sam troje djece! Imam 42 godine, ne znam kud da krenem!
Umire mi prvi pas. Poklonio mi ga je otac koga više nema. Pući će mi srce.
Sva "lepota" braka mi se svela na trošenje muževog novca. Odnose imamo tek toliko da on zadovolji svoje potrebe, ne želi da izlazimo, ne želi da putujemo ni sami ni s decom, sve manje pričamo, počeo je čak izbegavati i kupovine sa mnom, ne zanima ga moje mišljenje, jako puno vremena smo razdvojeni jer on radi vani. U suštini moj brak je takav da on šalje pare, ja vamo trošim na sebe, decu, kuću. Tešim se time. Nisam sretna..
Imam još puno do penzije, ali uhvatila sam sebe da, kada povremeno budem slobodna u toku uobičajenog radnog vremena, shvatim koliko života i radosti propuštam inače, kad sam na poslu.. kako je lepo napolju, kako život ne stoji... Nemam neku alternativu, ali počinje to da me brine.
Ni sa kim se nisam družio u srednjoj, jer sam kao prvo, osećao da ne zaslužujem prijatelje, a kao drugo, da će svi i onako otići posle srednje, pa nema smisla vezivati se za njih.
Evo sad sa 27 godina nemam apsolutno nikoga.