Prisetih se prvog masturbiranja - letnji raspust posle trećeg razreda. Radio sam to trljanjem preko odeće skoro do kraja četvrtog jer sam mislio da je to jedini način. Tad sam mislio da se tako i deca prave kad se trljate jedno o drugo, a ne da nešto negde ulazi...haha.
Istekli su mi papiri i morala sam se vratiti iz Slovenije jer nisam uspjela pronaći posao tamo. Sve bi bilo dobro da mi momak ne živi u Sloveniji. Nikad nisam vjerovala da se ovoliko čovjek može zaljubiti. Fali mi njegov miris i da me privuče sebi i zagrli.
Imam osećaj kao da sam sama na svetu, i da nemam nekog svog na koga mogu da se oslonim. :(
Čitala sam ćerki nedavno MALOG PRINCA... Bože ljudi moji koliko sam ja isplakala suza..sve je samo MALI PRINC NIJE. Detetu nije ništa jasno. Još je malena, znam samo da mi je kazala "mama baci tu knjigu vidiš šta knjige prave da plačemo od njih". Još me drži utisak a kao dete nisam ništa razumela. Sada me rasturio na komade, MALI PRINC.
Pre dve nedelje sam bila na svadbi kod najbolje drugarice kojoj sam bila kuma...tad sam upoznala kuma najboljeg druga njenog muža... Inače, drugarica je pre te svadbe znala da mi često govori kako jedva čeka da se upoznamo taj kum i ja i da bi nešto moglo da bude između nas i da su ona i njen muž njemu pričali o meni... Naravno, samo sam ja dozvolila da mi se on svidi i evo dve nedelje kako neprestano mislim o njemu i njegovom osmehu....dok njega logično zabole uvo za mene.. Eh živote...
Stalno se potencira da muškarci trebaju da prilaze ženama, da budu osvajači, da se trude, da imaju više žena itd. Kao to je u prirodi, i tako se od malena vrši uticaj kroz društvo, pa onda dobijamo armiju mlađih muškaraca koji jednostavno od tinejdžerskih dana i mladosti pucaju visoko a da nemaju izgled, priču, položaj tj.nešta izgrađeno da bi bili privlačni i onda dobijamo gomilu frustriranih, neizgrađenih muškaraca a time posljedično i žena. Muškarci trebaju da rade na sebi, da ne trče, da nemaju pritisak da moraju biti osvajači, je*ači i slično. Tako na duže staze ćemo dobiti veći balans u odnosima. Na kraju krajeva, ne treba bježati ni nužno od toga da se bude sam, bilo muškarac, bilo žena. Bolje i to nego stalno u nekim vezicama, trčkaranjima, nesigurnostima i sl.
Muž potroši sve pare na bivšu ženu a ja da radim po kući, e neće moći. Ovo nisam nigdje vidjela.
Jutros u 6 upalim radio i čujem Vitni Hjuston - i will always love you. I tako šminkajući se pomislih, kako je ovo moćna pjesma. Jedna od onih rijetko savršenih koja se ne miče sa trona, e to nam danas fali.
Imam 30 godina. Nijednog prijatelja sa fakulteta ili iz srednje. Danas mi prica koleginica o prijateljici sa faksa, cuje se svaki dan sa njom, jedno iskreno drugarstvo. I tužna sam, znajući da su meni ostali kontakti reda radi što pošalju poruku - "šta ima?" jednom u godini. Mnogo mi smeta to, ali ne kažem ništa, nisam bila sigurna je li to sad tako treba da je. Jedina sam pozivala. Sad sam sigurna da nije to okej, ili imate prijatelja u životu, pa iako je daleko, i životi su različiti. Mnogo sam usamljena, jer što se porodice tiče, mnogo su loši bili prema meni i na distanci smo. A muževljeva manja porodica nikako da prihvati da je oženjen, te nikako da mu daju prostora, nego stalno nabijaju osjećaj krivice da treba o njima da se brine itd. Sve normalno radi, ali žele da je glava njihove kuće i dalje. Tako mi dođe da odem negdje daleko i izgradim novi život. Čak živim i u gradu u kojem sam odrasla, blizu svoje, ali ne i muževljeve porodice. Osjećam da mi pravi život još nije počeo.
Tata je kupio stan i izdajemo ga na dan. Sestra je dobila povrat novca, jer ga je prepisao na nju i kupila auto od tih para. Ona ima kraće radno vrijeme i dok sam ja na poslu ona sve počisti, dočeka goste itd. Ja sam svaki put kad sam mogla uskakala i radila, pomagala. Čak sam joj govorila da ja preuzmem SVU BRIGU vikendom i nekim danima u tjednu, da se rasporedimo. Naravno nije pristala. Počela ona da šefira kako trebam i šta, da naređuje npr. očisti to, otiđi tu, bukvalno sve što je njoj mrsko meni prebaci. Tada sam rekla da definitivno neću tako da radim, već hoću dan ona - dan ja. Nekoliko puta sam dolazila kući uplakana, mama je na njenoj strani i ja sam najgora u svemu - neradnik. Naravno, prijedlog nije usvojila, ja jednostavno nisam mogla da izdržim njene pokušaje ponižavanja i povukla sam se totalno. Tata nema previše doticaja jer bude na poslu, ali kada joj i on nešto predloži - ne doživljava. Nije vrijedno mog zdravlja, makar bila neradnik na kvadrat.