Nerviraju me ljudi koji pričaju samo o poslu, politici, parama, a ništa o kulturi, umetnosti, ne umeju da se opuste, šale.
Bukovski je rekao "Nema veće praznine nego kad ti neko uđe u život, oživi te i onda ode." I nijedan citat me nije toliko pogodio. Verujem da ću zvučati patetično i ne znam da li se nekome od vas slično dogodilo, ali osećaj ništavila koji ostaje nakon što vam neko probudi dušu i ode je neverovatan i na trenutke neizdrživ. Život i dalje teče naravno, ali kako nastaviti dalje kao ljuštura onoga što ste na trenutke bili s tom osobom i mogli da budete tek. Uz sve probleme i nedaće koje život nosi sa sobom, kako tu žal za nečim neostvarenim da zanemarim, strahujem da će me to mučiti do kraja života i da nikad više neću biti cela.
Zbog nedostatka novca puno sam toga propustila u životu. U srednjoj nisam izlazila jer nisam imala ni odjeću za izlaske ni šminku, a ni novac. Nisam išla ni na kave nakon nastave kao ostatak razreda. Moji nisu imali auto pa nikad nigdje nismo išli. Na faksu situacija nije ništa bolja bila. Opet nisam imala i opet sam puno toga propustila i učila sam jer si ne bi mogla platiti ispite ako ih ne položim. Danas radim i imam novca, ali ni društva ni dečka na vidiku.
Sigurna sam da nas ima mnogo, ali je najgore kada ti u rane dvadesete otkriju bolest za čitav život. :/
Imam potrebu izjadati se i sram me to uopće izgovoriti na glas. Udala sam se i volim svog muža, ali nije me zaručio kao planirao je ali ostala sam trudna pa smo se oženili bez "zaruka" bez prstena. Imam osjećaj kao da sam pokradena nekog trenutka, gdje me iznenadi, gdje kažemo obitelji i prijateljima, gdje planiram vjenčanje, nismo imali ni medeni mjesec. Mladi smo i trenutno se svi oko nas zaručuju, planiraju vjenčanja i putovanja a ja se osjećam zakinuto. Volim muža i radujem se bebi ali jednostavan se osjećam ubrzano i kao da su mi ti trenuci ukradeni. U isto vrijeme osjećam sreću i radujem se zbog svojih prijatelja i obitelji ali sam i tužna jer ja to neću imati prilike doživjeti 🫣
Nervira me kad mi kažu, blago tebi muž ti skuva kafu. Skuva i kad dođu gosti, ali više bih volela da stane u moju zaštitu kad me neko provocira, omalovažava, a ne da mu se pridruži i počne smejati. Ne osećam oslonac u njemu, nije od reči i mislim da me tretira kao i svaku drugu ženu iz svoje kancelarije. Možda nekome nisu to nikakakvi problemi, ali ja sam mislila kad dobijemo decu da će biti drugačiji. Međutim, njemu je svako drugo dete u pravu, a naša su, po njemu zahtevna, umazena...duša me zaboli.
Toliko sam opsjednuta sa muškarcima da ne mogu opisati. Volim njihovu kožu, građu, mišiće, vene, ruke, osmijeh. Imala sam priliku biti sa njih puno, i stvarno sam uživala, proučavajući detalje muškog lica i tijela. Zadnji momak s kojim sam, mlađi je od mene dosta..Toliko mi je privlačan, da sam opčinjena s njim, apsolutno ne razmišljam ni o čemu, samo o njemu, a skoro sam blizu 40. Ništa me ne zanima, posao i život provodim u beta stanju..samo da ga odvedem što češće u krevet, a ni on se ne buni naravno.. Ali ja kad njega zagrlim, to predivno tijelo, koliko uživam u toj mladosti, slatkom mirisu kose, utegnutosti, putenosti, senzualnosti. Toj muškoj snazi onoj sirovoj, tim poljupcima dubokim..da mi je da mogu ostati vječno tako...ništa mi ne treba više.
Uglavnom trošim pare na hranu za porodicu i decu. Taman ostavila sa strane malo za sebe da se počastim nekom jesenjom garderobom, masažom, bioskopom ili tretmanom. Kad - išijas. Sve sam pukla na injekcije, fizikalnu i lekove protiv bolova. O sirotinjo i Bogu si teška.
Pitaju me zašto puno čekam da izaberem ženu, ja uvjek slažem razlog. Pravi razlog je što želim da sretnem osobu identičnu koju sam upoznao u osnovnoj školi. Male visine, srednje građe, tiho govoreći jednostavo srce koje mi ne izlazi iz glave. Preslatka je i danas patim, želim ženu da me podsjeća na nju. Imao sam priliku da na ulici sretnem da baš liči ali sam imao druge obaveze. Ovo mi je najveća želja.
Ljudi ga znaju kao dobrog prijatelja, dobrog susjeda, brižnog oca... A ja znam čovjeka koji je uništio brak, život i dom.