15 od 17 žena (22-38) sa kojima sam bio u vezi su mi slale golišavi materijal bez da sam im ikada to tražio 🤷♂️
Rodila sam sebi decu da bi me bar neko voleo. Hvala Bogu pa me bar oni zaista vole i obožavaju i trudim se oko njih. Ceo život patim za tim da me neko voli. Čak ni roditeljsku ljubav nisam osetila koliko god da su govorili da me vole. Kad sam napravila jednu veliku grešku umesto da mi pomognu da se izvučem, da prebrodim to jer sam bila svesna greške i bilo mi je teško, oni su me odgurnuli od sebe i bili besni. Celu osnovnu i srednju sam bila ismevana. Bila sam nemirnije dete pa mi se ni ostala familija nije baš radovala kad sam išla tamo i nemam sad baš neki kontakt sa njima jer sam kasnije to osećala da nisam dobrodošla. Imam samo jednu drugaricu, ali ni to nije ona prava, drugu nemam...
Ustao jutros i gledam kako komšija pakuje kofere i ide 300 km da se upozna sa mojim lažnim profilom. Sretan put komšo!
Imam drugaricu koja želi da smrša, a ništa ne radi povodom toga. Ona misli da radi time što kupuje neke tablete i čajeve, ona je toliko para dala na te gluposti, da je mogla da kupi ne znam šta. I stalno se žali kako je debela (ima jako vidljiv višak kg) i stalno priča kako je ona sve uradila, a nikako da smrša. A na to sve je uradila misli na te tablete i čajeve. Neće u teretanu-ne može da se znoji tamo, neće kod kuće da trenira-ne zna ona kako, neće da se hrani zdravije-ne zna da kuva, za sve je neki glupo izgovor. Ja joj predložim da zajedno krenemo u teretanu-neće, da zajedno trčimo, treniramo-neće, da nam ja spremam da jedemo zdravije - neće. Izađemo i ona uvek hoće da jede u Meku, KFC, pekara, ja kažem ajde salad bar, kaže neću se najesti od salate. Ne mogu više da razumem, stvarno se trudim da joj pomognem, a ona ništa. I onda svaki dan meni plače jer je debela, niko je neće, ona ne zna šta više da uradi, koliko više tableta treba da uzme. Pričam da to ne radi ništa, ali ne vredi.
Ne znam zašto volim da gledam američke filmove u kojima su teenageri (i ako ih glume osobe u 20tim) sa lošim humorom i ljubavim scenama. Volim ovaj žanr kako god se zvao. Opušta me.
Zaninljivo kako se svet smanji kad ti nije do susreta, a postane ogroman kada ga priželjkuješ.
Drugarice me kritikuju što sam ih zapostavila, kao i porodična druženja sa njima, te se više posvetila muževljevim prijateljima i druženjima. Zapravo, to sam svesno izabrala, čak i da sutra ostanem bez muža, opet se ne bih pokajala. Tek kroz odnos sa njegovim prijateljima (njihovim suprugama), sam uvidela šta prijateljstvo znači. Sva četiri drugara i njihove gospođe, su najpre dobri ljudi, a zatim kulturni, školovani i najvažnije neiskompleksirani. Sa njima nema pretvaranja, nema glume, nije važno gde već s kim sediš. Nisu naporni, već su toliko pozitivni. Drže se jedni za druge kao lavovi i bore. Kada im se poveriš ili tražiš pomoć, ne ide samo ono “jbg ili ma rešiće se”, već se okreću brojevi, pravi strategija pomoći i slično. Zaista sam zavolela te ljude.
Veza sa oženjenim muškarcem je ista kao službeni auto. Koristiš ga u toku dana a uveče ga vraćaš u krug firme.
Vodio sam dvostruki život bio sam u vezi od 4 godina, osećao sam tih par meseci pre nego što sam započeo novu vezu nekakvu zasićenost u vezi mislio sam da je ostavim. Za mesec dana sam započeo novu koja je trajala svega 2 meseca koja mi je samo služila za dobar sex i da napunim baterije. Uvideo sam da je to jako pogrešan potez bio batalio sam tu 2 vezu sve život od nje uništio i mogu vam reći da sam dobar postupak uradio. Moja prva devojka je stvarno divna osoba i posle svega toga nikad je ne bi napustio niti ću. Drugačiji sam čovek sada poštujem je i znam da će ona uvek biti uz mene.
Da mi je muž bio podrška danas ne bih bila rastavljena žena.