Kada se raspravljam sa devojkom preko poruka, ako to potraje, posle nekog vremena se vratim na početak konverzacije, da vidim oko čega se raspravljamo!
Znam gde je štek sa parama mojim roditeljima. Uvek kad primim platu dođem i ostavim im nešto para. Nikad nisam znao kako da im se zahvalim za sve što su se žrtvovali za mene.
Najjači je moj šef koji kaže nemoj da dolaziš na posao samo zbog plate!!!! Jok zbog tebe dolazim.
Kao slijepa osoba sam navikla da se prema meni ophode sa dozom sažaljenja i popuštanja. Prošlo ljeto upoznam lika u Brčkom. Hodam sa prijateljicama i kroz njihove glasove odjednom se čuje ''E, baš ti je simpa friz''. Prijateljica me udari i ja skontah pa se zahvalim. Kaže mi da taj isti ima baš brutalnu frizuru: ''ovakvu nikad nisi vidjela.'':) Posle opet naletimo na njega i ja inače, koja nisam smijela navedem prijateljicu da se upoznamo. U to malo vremena je rekao baš one prave stvari i kroz njih i šalu sam se osjećala pošteđeno tih nekih sažaljenja. Iako je bio mlađi, dogovorimo se i izađemo navečer. Pitao me za ples, koji je na kraju bio velika improvizacija, iako ne vidim, znam da mu ne ide, ali je izašlo na dobro.:) Otprati me do prijateljice i u svemu tome krenu kiša. Prvi put u svojih 26 da sam vidjela...nešto. Moja tama je dobila boje, do tada meni nepoznate. Samo sam ga zagrlila. Nešto ću da sačuvam i od vas, ali tebi Dule želim da se zahvalim jer boje postoje.
Pisala prijateljica.
Ja živim u porodici od akcije, sve što je na akciji mi kupimo.
Moj verenik je juče seo za moj fb profil i poslao sebi poruku u inbox '' Večeras ćeš dobiti oralni se*s''. Onda ušapo na svoj, okrenuo se i vuknuo: ''Ha! Sada imam crno na belo, NOMEINTERESANADA''. I kako čovek da ga ne voli? :)
Rekla je, cigarete ili ja. Ostavio sam i nju i cigarete istog dana.
Ovo mi već neko vreme leži na duši, ali nikome nisam ispričala.
Oktobar, vratila sam se kući i zatekla majku kako plače. Objasnila mi je da je mom deki, njenom ocu, pronađen tumor i da mu je ostalo najviše tri meseca života, ali to on ne sme da zna .Nisam ništa rekla, samo sam potrčala kod njega kući. Kroz terasu sam videla upaljeno svetlo. Pokucala sam na vrata, bila su zaključana, zatim sam zvonila i lupala i ništa. Plakala sam i mislila o svemu. Istrčala sam iz zgrade i krenula da ga tražim. Trčala sam ka prodavnici u koju je uvek išao. Prolazeći pored parka, slučajno sam bacila pogled u nadi da se odmara. Na klupici ispod svetiljke sedeo je čovek sa štapom i gledao ispred sebe. Lišće je padalo oko njega, a on je sedeo zamišljen na klupici, sam. Ne mogu da vam opišem koliko je sve bilo tužno. Zagrlila sam ga najjače što sam mogla, plačući, a on se smejao i pričao da ne plačem jer ne umire ili slično. To je bila i biće najtužnija slika za mene u životu. Početkom decembra je umro.
Kad mi je ljubavnica neki dan poslala poruku da se nađemo, bio sam toliko sretan da sam ženi rekao da je volim.
Mrzim kad se umivam, a voda mi uđe u rukav!!! Uh, tad poludim!