Ne volim da ulazim u BMW svog dečka u sred grada, osjećam se neugodno. Neću da izgledam kao sponzoruša.
Što ne volim kad mi neko kaže "neću da te smaram" samo da bih ja morala da kažem "ma ne smaraš".......
Kad sam bila mala uvek sam skakala sa tepiha na tepih misleći da tamo gde nema tepiha, su ajkule.
Meni je nekako najveća bleja uvek bila u prvom redu. Nastavnici su se uvek fokusirali na tu famoznu 'zadnju klupu' tako da mene doslovno nisu ni primećivali, mogla sam da radim šta 'oću.
Kad dođem u goste sve mi se jede i pije, pa čak i ono što kod kuće nikad ne bih uzeo...
Kad god hoću da ispričam ili prepričam nešto tužno, počnem da se smejem.. Ne znam što, jače od mene... Koliko mi je samo puta bilo neprijatno zbog toga, neka tragedija a meni se brk smeši .. Užas.
Kao mala sam upala u lokvu koja je nastala kad se izlila septička jama, dakle u plutajuća go*na, a onda plačući krenula da trčim kući. Pretrčavala sam ulicu i u tom trenutku sam čula kočnice automobila. E onda sam se upiškila. Smrdelo je na sve strane. :D
Imam utisak da što duže spavam, sve sam umorniji i umorniji..
Moj tata ne pokazuje emocije, nikad i nikome, pa čak ni meni i bratu. Nisam osjetila šta je to očinska ljubav dok nisam saznala da je lozinka na njegovom kompjuteru moje ime.
Kad god tokom putovanja ne znam u kom gradu se nalazim, gledam registarske tablice automobila koje prolaze i na osnovu njih zaključujem.