Imam 21 godinu i nevina sam. Važim za jednu od najlepših devojaka na svom fakultetu; studiram medicinu. Momci koje upoznajem ili mi kažu da sam previše dobra, te ne žele da me povrede ili neki žele da me iskoriste za jednu noć zabave. Ja tvrdoglavo čekam ovog pravog, ali se plašim da sam poverovala u bajke. Mrzim ovaj osećaj usamljenosti.
Toliko me smara pozdravljanje i ćaskanje iz kurtoazije da se nekad pravim da ne vidim poznanika koji je na 2m od mene.
Kad idem da se tuširam, ja pustim muziku i obično se moj glas čuje jače od nje. I kad god izađem iz kupatila, mama me uvek pita: "I kakav je bio solistički koncert? Nešto i nije bilo posećeno, a?"
Kada prolazim kroz klub, obavezno prdnem par puta tamo gde je najveća gužva.
Sami ja i devojka u kolima sedimo. Odvalim glupost kao po običaju i ona kako se nasmejala, tako naglas blago podrignula. Njoj je toliko neprijatno bilo, da je promenila 16 boja na licu i već otvorila vrata da pobegne napolje. Skupio sam vazduh, progutao ga i na silu naglas podrignuo, čisto da se ona nebi osećala glupo, da joj bude lakše. Nasmejala se, zagrlila me i zahvalila što sam joj se dobrovoljno pravio društvo u podrigivanju.
Kada sam jednom nešto plaćao u radnji mislio sam da prodavačica treba da mi vrati pet dinara, a ja sam rekao "u redu je"... ispalo je da sam ja njoj bio dužan pet dinara.
Imam najzgodnijeg komšiju i po ceo dan 'visim' na špijunci. Inače sam niska i penjem se na stolicu da bih mogla da ga vidim. Jednom je on prolazio pored mojih vrata i ja skliznem sa stolice, laktom zakacim kvaku i otvore se vrata, a ja padnem!
Sinoć sam sa 130 din u džepu otišao na najskuplju žurku u gradu.
Kada ugledam dva slobodna mesta u autobusu,nikada ne sednem do prozora jer se plašim da će neki debeli čika sesti pored i zarobiti me da ne mogu sići na sledecoj stanici.
Tata je počeo da krije brijače od mene, jer mu stalno 'kradem' iz pakovanja da bih brijala noge.