Kada sam bila mala, roditelji su mi rekli da ako progutam košticu voćke da mogu da se udavim i umrem...Nekoliko dana posle toga, progutala sam košticu od trešnje, otišla sam na terasu i čekala da umrem. Kada su oni videli mene na terasi, pitali su me šta radim, a ja sam im rekla kako stvari stoje...
Kad god nadjem upaljač u wc-u dok sam na wc šolji, palim štapice za uši i zamišljam da sam kovač iz srednjeg veka koji kuje mačeve i tako ih oblikujem.
Sve do pre jedno 8-9 godina roditelji su mi se konstantno svađali, a sestra i ja smo bile ona deca koja slušaju sve iza zatvorenih vrata. Jedan dan sam samo ugledala kofere pokraj vrata i shvatila da tata planira da ode. Sve se nekim čudom vratilo u normalu i od tad ne možemo biti srećnija porodica, ali često imam osećaj kao da je to jako uticalo na poprilično hladan odnos koji danas imam sa tatom.
Konobar sam. Mrzim kada mi neki tip naruči kavu i čašu vode, i kasnije dođem a on vodu nije ni tako.
Dečko i ja smo u vezi na daljinu skoro dve godine,i kad god noću legnemo da spavamo, kada smo zajedno, sačekam da zaspi, jer obožavam da ga gledam kako spava i mrmlja u snu, provedem bar oko pola sata gledajući ga tako, a zatim spustim glavu na njegovo rame, pored srca, i dok ga slušam kako kuca poteku mi suze, jer je ono što najviše želim prilika da to kucanje čujem svake večeri dok tonem u san, a to mogu samo na pi*ljive dve-tri-četiri nedelje.
U mojoj kući se velika nužda zove istorijskim događajem. I onda ako je neko u wc-u, samo jednom kucnemo na vrata i šapnemo: ,,Ajde izađi. Istorijski." I taj ko je bio u kupatilu zna da treba da požuri.
Nervira me kad u gradu sretnem osobu koja nosi istu majicu kao ja.
Danas sam vodila malog rođaka u školu, prvačić. Ušla sam u učionicu i prisjetila se svojih školskih dana. Pored mene je sjeo neki mali djecak koji je plakao, jer ne želi da ide u školu. I ja sam plakala, jer želim da idem u školu.
Imam 20 godina i opirisala sam srce. Sve cesce i cesce me boli leva strana grudi, a kardiolog mi je rekao da je to kod mene normalno dok nije u naporu. Uglavnom svi misle da izmisljam i preuvelicavam (iako ni ne pricam o svemu tome, nego nekad primete da mi nesto fali). Jako mi je tesko da nikome ne pricam o tom problemu jer se jako plasim da se jednog dana samo ne probudim....