Bilo je to prije dvije godine, nisam dva mjeseca jela užinu kako bi od tih novaca kupila svojima poklone za Božić. Kupim poklone, trčim na bus ali ne stignem na njega... Sjednem na klupu cijela tužna i živčana odjednom krene kiša. Sjedim i dalje nemam snage dignut se da se zaštitim od kiše kad odjednom prilazi mi jedna cura sa čokoladom sa riječima "promatram te već neko vrijeme izgledaš mi tužno pa evo ti čokolada" i ode.. Već dvije godine se prisjećam tog događaja i nevjerovatno je kako ti neke sitnice mogu uljepšati dan..
Oženjen sam, a moja kuma je lepa i zgodna, dok je moja žena prosek. Mnogo se ložim na kumu.
Ja nemam riječi koliko je moj momak posvećen našoj vezi. Bukvalno ja mogu ništa da ne radim, a on će sve. Svaki dan mi daje do znanja da se na njega mogu osloniti i biti sigurna da je tu, pamti svaki datum i detalj. Dragulj. Gleda me kao kraljicu.
Nisu mi jasni ljudi koji imaju 30 godina i dalje žive sa roditeljima. Pričajte šta hoćete, osoba od 30 godina mora da bude karijerno, finansijski i stambeno stabilna.
Jako mi je bitno da se potencijalna devojka "muva" samo sa mnom. Ukoliko primetim da postoji još kandidata automatski se isključujem iz "borbe". Ako smo na neki način u istoj sredini možemo biti prijatelji ili poznanici samo. Smatram da posle par viđanja ili dopisivanja treba da odluči da li želi nešto više. Možda grešim, ali ne mogu prihvatiti da se takmičim sa drugima. Ili hoće mene ili hoće nekog drugog. Ako vidim da postoji dilema to znači da nije za mene, a isto tako i da ja nisam dovoljno spreman da se borim za tu devojku.
A nema ljepšeg osjećaja nego kad dobiješ petkom pa onda kad ti najviše ide, ne moraš nigdje da ideš i da strahuješ jel ti prošlo ili nije...
Pod jakim pritiskom sam porodice da se ženim, oni ne shvataju da nisam tog opredeljenja i da ne želim da uništim život nekoj devojci. Po svemu izgledam i ponašam se kao muškarac, ali sam svestan ko sam i šta sam... to nikada sebi neću dopustiti da neko propati zbog mene celi život, taj bi brak ko god da je bio osuđen na propast...
Imam 22 godine i udala sam se prije par mjeseci, muž ima 32. Prije braka pričali smo o djeci i on je rekao da je za godinu eventualno dve vrijeme da radimo na bebi i ja sam se složila ali trenutno sam promjenila mišljenje i ne želim do 30 da rađam. Prvo zbog same trudnoće koja utiče na tijelo i rizik od porođaja a drugo želim uživati sa mužem i drugaricama i putovati ovih 7,8 godina a ne zarobiti se oko brige o nekom. Bojim se da on neće ovo prihvatiti kada dođemo do razgovora jer je već prešao 30 i tada će biti stariji i ne znam kako se postaviti.
Ja preporučujem devojkama pre nego što se udaju, da testiraju momke. Pravite se da ste bolesne, pozovite vaše momke, ako vam kažu nije ti ništa onda raskidajte.
Jedna od najgorih stvari koju mi je ispričao brat a vezano za prijatelje je sljedeće. On ne pije, ne puši itd., i jednom ga je "prijatelj" odveo u kafić gdje su se našli sa još 2 momka. Čitavo vrijeme je taj moron od prijatelja ubjeđivao mog brata da uzme malo kokaina, kao neće ti biti ništa! 😡
Sva sreća pa mi brat nije glup. To je bilo davno a oni nisu u kontaktu, hvala Bogu.