Kao tinejdžer sam bio jako usamljen, i često sam pre spavanja grlio jastuk i zamišljao da grlim svog sina. Sada imam 27 godina. Znam da roditeljstvo nije za mene, doduše nemam ni devojku, ali jednostavno razumem da ne bih mogao detetu da pružim išta više od minimalnih stvari, koje realno nisu dovoljne za normalan život (znam, jer su i meni moji pružili samo apsolutni minimum, i znam koliko toga mi je falilo u životu). Realno i vidim koliko je briga o detetu teška, imam 5 malih rođaka, koje jako volim i volim da se igram sa njima, ali ne bih mogao da budem odgovoran za dete sledećih 18 godina (a realno mnogo više od toga). Evo samo da podelim ovo negde ovako anonimno, kad već ne mogu nikome reći naglas.
Članovi porodice su me svojim ponašanjem naučili da samo sebe treba da gledam.
Mislim da psihoterapeuti imaju ovoliko posla samo zato što ljudi više nemaju prijatelje.
Kad čujem gusle, harmoniku, trubu ili frulu aktivira mi se nagon za povraćanjem. Najodvratniji instrumenti i sprave za mučenje koje postoje na Balkanu.
Svi majstori mi idu na živce. Ponašaju se kao da će za džabe odraditi. Čekaj 300 godina, kad dođeš na red naprave preko one stvari. Kad kažeš da pogleda nešto, logično, ni ne pogleda.
Koleginica me nepravedno optužila da sam joj na poslu ukrala hranu. Ranije kada bih čula da se nekome to desilo, pomislila bih da nije big deal, samo se odbraniš na neki svoj način.. ali ja sam ostala zaprepasćena, kako je moguće da me neko toliko napada za nešto što nisam uradila..?
Počela sam da praktikujem da mi životinje budu najbolji prijatelji.
Deca su mi na prvom mestu. Pa tek onda žena, a iza nje svi ostali. Smatram normalnim i da ženi deca budu ispred mene.
Volim da psujem, da koristim ružne reči, toaletni humor i vrlo sam neotesan, iako sam obrazovan - inženjer elektrotehnike, završio ETF kao jedan od najboljih studenata.