Imao sam 30 godina, došao iz slomljenog doma, radio kao izbacivač u klubovima, družio se s mutnim ljudima, pio i uzimao svašta gotovo svaku večer, važio za nasilnika i ženskara. Ona je ušla u moj život kao uragan, naučila me je da se s ljudima ljepše ophodim, da postujem žene, da pročitam koju knjigu, da se smirim. Nakon više od 10 godina bez plakanja, rasplakao sam joj se u krilu. Ona me smiruje, ljubi me ujutro da se probudim, kupuje mi čarape na supermena, vodi me za ruku, nudi čaj i domaće kekse kad moji 'prijatelji' navrate. Ne znam što vidi u meni, pa se trudim biti što bolji, radim joj pitu od jabuka svaku nedjelju i vodim na zanimljiva mjesta (muzeji, parkovi, izleti u planine), čitam svakakve knjige da bi joj mogao preporučiti one dobre, skupljam recepte s tikvicama i sa dimljenom ribom po interentu da bih joj mogao skuhati ručak po ukusu. Ona je sama u ovom gradu i jedva čekam pripremiti joj božićni ručak i možda je pitati da tu ostane zauvjek. Učinila me čovjekom.
Stigla mi poruka od mame, piše samo M D, pola sata dešifrujem i ako nije MRDNI DUPE, je*eš mi sve.
Svaki put kad se pogledam u ogledalo imam drugacije misljenje o svom izgledu. Jedan dan sam prelijep, najljepsi na svijetu, a drugi pomislim kuku majko dje me rodi ovakvog.
Januar..
Najhladnija zima koju pamtim. On negdje, ko zna.. Nas dvije u moru balona, sretne, igramo se, pripremamo sve za njen prvi rođendan.
Ulazi na vrata i igra staje. Vrijeđa me. Šutim. Nije mi prvi put da to slušam. Njene nevine okice samo ga gledaju, i rukice idu prema njemu da ga zagrle. Kaže mi skloni je i ja je sklanjam gledajući kako suze kreću iz njenih nedužnih očiju. Uzima zalogaj ručka koji ga čeka na stolu i pljuje ga u moje lice. Baca tanjir od zid i izgovara milion psovki i uvreda. Šutim. Nije mu prvi put. Ali taj dan je nešto u meni puklo. On izlazi iz kuće, a ja uzimam vreće za smeće. Crne, najveće. Pakujem sve što je moje, njeno , hiljadu snova, ljubavi u 4 crne vreće. Za smeće. Poslednji put zaključavam ONA vrata koja nikada više nisam zaključala i odlazimo. U praznom stanu, same jedemo kolačić koji smo uzele, njene male oči me gledaju, vole me beskrajno i znaju da nikada neću odbiti njene željne zagrljaja. Nikad nije pitao zašto smo otišle, ali mi smo tek sad sretne.
Kao mala, pred svih diznijevih princezica, pepeljugica, uspavanih lepotica, ja sam htela da budem Tarzan.
Danas profesor u razgovoru reče:" Radim onoliko koliko sam plaćen." Slučajno sam mu odgovorila:" Slaba vam nešto plata." Oprostila sam se sa peticom.
Jednom, dok sam pila kafu u bašti kafića, naišao je prosjak koji mi je zatražio 1 euro. Pošto sam imala novca kod sebe dala sam mu. Nakon 10 minuta, prošao je pored mog stola, a u ruci je imao sendvič. Srce mi je bilo prepuno,i taj momenat nikada neću zaboraviti.