Zašto ljudi ne vode računa o svom zdravlju i nije ih briga dok ih ne stigne jako teška bolest? Konkretno moj stric... Čovek je pio rakiju nenormalno! Svi mu govorili da prestane, čak je išao i dr, dali mu tablete i naravno, njemu su tablete bile skupe (a nije mu bila skupa rakija za koju je svaki drugi dan davao 5€). Njemu bilo svejedno, sprdao se. Povraćao je često i za to ga nije bilo briga. E, onda je saznao da ima rak... Otad je počeo da kupuje neke skupe proizvode, bilo mu je krivo što se nije čuvao itd. Bili smo mu mi krivi jer se on propijao (inače je uvek bio grozan i bezobrazan čovek). Kasno se setio da brine o svom zdravlju. Ja ne znam što se ljudi sprdaju s tim i smeju se, a onda kad ih zahvati najgore – jauču i krive druge, tad kupuju i ono što nikad pre ne bi kupili jer je skupo samo da bi se izlečili, ali kasno.
Postoji li neko ko ne igra igrice i ko se može otvoriti u potpunosti?
Volela bih da ponekad uzdignem sebe koliko uzdižem druge. Ubiće me osećaj inferiornosti.
Volim popiti kafu, čitati knjige sa fakulteta dok mi se mozak ne preforsira od informacija. Opet kafa i sve tako. Nisu mi zanimljive pjesme, filmovi, serije, razgovori ni ništa. Završio sam fakultet prije godinu dana i zabrinut sam za svoje psihičko zdravlje. Sve mi je osim knjiga prejednostavno i monotono. Doslovno mi od obične informacije nastane praznina u stomaku, a knjige me čine radosnim jer mi se dešava nešto u mozgu. Svaki razgovor s ljudima mi je dosadan. Molim vas za savjet.
Odgovorno tvrdim da je psihički teže živiti sa članom porodice koji te ne razumije nego imati vrlo težak tjelesni invaliditet.
Najbolji su mi ljudi koji neće da ti se jave nikako, a onda kad im se ti javiš – oni ti pišu otkud to da me setiš, otkud to da se javiš... Međutim, oni ti se nikad izgleda ne bi javili. Pa kad prestaneš da im pišeš jer su bezobrazni, oni ti se više nikad ne jave (a posle se ti isti žale kako nema dobrih prijatelja...).