Ispovesti

Imam 27 godina i već 2 god. svaki dan putujem po 28 kilometara u jednom smjeru na posao. To je skoro sat vremena u autu svaki dan, ponekad i više, a sve to samo da bih radio i pokušao sebi stvoriti normalan život. Živim na selu, ali moj život i moje želje su već odavno otišli u drugom pravcu. Sve više osjećam da pripadam gradu, jer sam studirao u većom gradu. Zbog svega toga odlučio sam da bi najbolje bilo preseliti se bliže firmi, u grad, da si skratim put i da konačno živim onako kako ja želim. Ali svaki put kad to spomenem, naiđem na zid kod svojih roditelja. Ne podržavaju me i brane mi. Inače sam najmlađi, znate kako na selu kažu ono najmlađem kuća ostaje ali govore mi jednom kad odem, “ne moram nikada više ni doći”. Ta rečenica mi zvoni u glavi svaki dan, iako znam da nije pravedna. To me najviše boli. Ne zato što želim pobjeći od njih, nego zato što želim svoj život. Ne bježim od obitelji, ne bježim od sela, samo želim dati sebi šansu da živim onako kako osjećam da trebam...