Daj svoje mišljenje.
Prošle su skoro dvije godine od razvoda, a rijetko prođe dan da ne pomislim na nju. Njen osmijeh, zagrljaj, mir, toplina… toliko toga što me vezalo za nju. Skupa smo proveli pola decenije, početak je bio prelijep, iskren i pun sreće, čak i pored prepreka i teških trenutaka koji su nas pratili.
Kako su se ružne stvari počele nizati oko nas, polako su se pojavile i rane koje nismo znali potpuno izliječiti. Vremenom smo se udaljili iako smo zivjeli zajedno, manje pričali, manje uživali. Naše posljednje putovanje van države bilo je zadnji put kad smo bili potpuno fokusirani jedno na drugo, gdje nismo išli jednom drugom na "živac" to je bio jedan od najljepših trenutaka koje pamtim u posljednih par godina koje smo proveli, to i zadnje jutro. Koliko god bilo bolno probudili se zagrljeni i pozdravili se zagrljeni. Danas je ona udata i ima dijete. A ja… i dalje često zaplačem. Sinoć sam zaspao u suzama i sanjam nju i pitam je kako je, je li sretna, kako je beba… i u snu sam opet zaplakao.
