Daj svoje mišljenje.
Bila je to ljubav kakvu ovaj svijet ne viđa često. Ona je voljela mene, ja nju — onom snagom koja ruši granice i briše daljine. Sjela bi u avion i prešla 1500 kilometara samo da me vidi, isto kao što sam i ja išao njoj. Govorila je da sam joj mir, sigurnost, podrška, ljubav, romantika. Govorila je da sam čovjek njenog života, a ja sam vjerovao, jer je za mene bila žena mog života. Davao sam joj sve što čovjek može dati — pažnju, vrijeme, razumijevanje, nežnost. A ona je u tim trenucima bila najsretnija žena na svijetu, barem tako je govorila. Jedini strah koji je imala, kako je tvrdila, bio je strah da me ne izgubi. Dvije godine smo se poznavali, osam mjeseci bili u vezi, i svima je pričala o nama kao o nečemu savršenom.
Nakon poljupca na aerodromu, zagrljaja i riječi "volim te", dobio sam poruku koja sve ruši: da zaslužujem nešto drugo, da njen život ide drugim putem, da je upoznala svoj "blizanački plamen". U prevodu — drugog. I tu ostaneš sam, sa pitanjem šta je istina, šta je laž.
