Daj svoje mišljenje.
Deset godina smo zajedno, cijelu smo mladost proveli jedno uz drugo. Kad smo pričali o zajedničkom životu, uvijek je bilo „kad završi faks“, pa „kad završi master“. Kad je sve to prošlo, počeo sam osjećati pritisak — dugo čekam taj trenutak.
Jedne večeri mi je rekla što bih trebao promijeniti da bismo konačno započeli zajednički život. Dao sam sve od sebe, promijenio se, pronašao stan… A sad kaže da ipak nije sigurna. Kaže da joj smeta što sam ponekad nervozan, jer ona želi biti stalno sretna.
Istina je, jesam ponekad nervozan – radim dva posla, pomažem njoj i roditeljima, nemam vremena za sebe. Ali nikad se ne istresem na njoj, samo se povučem kad mi je teško.
I sad se pitam – ako nakon svega što sam dao ona i dalje nije sigurna, ima li smisla truditi se dalje? Ima li smisla boriti se za nekoga tko stalno traži nešto novo, dok ja već odavno dajem sve što imam?
