Daj svoje mišljenje.
Dugo godina sam bila sa dečkom koji nimalo truda nije uložio u naš odnos. Ja sam se dovodila u situaciju da mu sat vremena objašnjavam da trebamo izaći i tek kad odustanem onda on shvati da je prešao sve granice. Iako sam ja bila ta koja voli više, ako ne i jedina u tom odnosu meni je bilo bitno da je on "tu" i to vjerovatno iz razloga što mene u biti nikad drugi neko nije htio. Jednostavno nikad mi nisu prilazili muškarci pa sam se valjda zato zadovoljavala sitnicama. Sad sa svojih 40 doživjela sam da imam radnog kolegu kojem je 60 godina i već me zvao u šetnju, na kafu, pitao gdje ljetujem. Tu je za razgovor, smijeh, tugu sve... Tužno mi je što sam tolike godine provela u biti sama, bez pažnje, ljubavi i svega i što me sad očaravaju stvari koje bi u odnosu bile normalne....
