Daj svoje mišljenje.
Imam 30 godina. Nijednog prijatelja sa fakulteta ili iz srednje. Danas mi prica koleginica o prijateljici sa faksa, cuje se svaki dan sa njom, jedno iskreno drugarstvo. I tužna sam, znajući da su meni ostali kontakti reda radi što pošalju poruku - "šta ima?" jednom u godini. Mnogo mi smeta to, ali ne kažem ništa, nisam bila sigurna je li to sad tako treba da je. Jedina sam pozivala. Sad sam sigurna da nije to okej, ili imate prijatelja u životu, pa iako je daleko, i životi su različiti. Mnogo sam usamljena, jer što se porodice tiče, mnogo su loši bili prema meni i na distanci smo. A muževljeva manja porodica nikako da prihvati da je oženjen, te nikako da mu daju prostora, nego stalno nabijaju osjećaj krivice da treba o njima da se brine itd. Sve normalno radi, ali žele da je glava njihove kuće i dalje. Tako mi dođe da odem negdje daleko i izgradim novi život. Čak živim i u gradu u kojem sam odrasla, blizu svoje, ali ne i muževljeve porodice. Osjećam da mi pravi život još nije počeo.
