Daj svoje mišljenje.
U sretnom sam braku, punom ljubavi, pažnje, razumijevanja, strasti-sve obostrano. Međutim, jedna sitnica me navela na razmišljanje, a to je da s kolegom s kojim radim u kancelariji (kojeg apsolutno gledam i doživljavam samo kao kolegu-da se odmah ogradim), imam beskonačno zanimljivih tema za razgovor, o životu, principima, svrsi...i toliko se udubim u te razgovore i kroz njih, čini mi se, još više spoznajem sebe i svoju dušu, i toliko mi bude lijepo kad se na taj način prisjetim nekih davno zaboravljenih detalja iz djetinjstva, ili osvijestim nešto što sam u trenutku dešavanja potpuno drugačije doživljavala. Pokušala sam sa svojim mužem voditi ovakvu vrstu razgovora, međutim, ne možemo ni blizu otići "u dubinu" kao s kolegom. Žao mi je, možda bih čak više voljela da ovo nisam ni spoznala jer bih živjela u uvjerenju da imam savršen brak, a sada vidim da ipak mora biti barem ta neka sitnica koja nedostaje.
