Daj svoje mišljenje.
Osjećam se grozno. Mama mi je bolesna, ima karcinom, IV stadijum, budem sa njom koliko god mogu, pomažem, sve što treba, ali imam i svoje dvoje djece, dobili smo i bebu skoro, i tako sa sve djecom, letim kod nje dok je sestra na poslu-sa njom živi, ali se uhvatim nekad da razmišljam kako sam umorna od svega, imam bebu, ali nisam uspjela ni sa njom uživati niti osjetiti te sve radosti, od trudnoće, do rođenja i svega, tako nekad želim da jedan dan ne moram ići kod nje, da sam sa svojom djecom, da idemo šetati, znam da je to grozno ali jednostavno nekad me uhvati, sve me stigne.. S druge strane, znači mi svaki tren koji provedem sa njom, kad je dobro, pa pričamo, kad joj bilo šta uradim, pa vidim tek obris nekog osmjeha.. Teško je ovo sve, a opet njoj je najteže i zbog tog još dodatno samu sebe krivim zbog tog svog razmišljanja.. Kako se ljudi uopšte bore u ovakvim situacijama, kako ostati normalan..?
