Daj svoje mišljenje.
Prije par godina sam izašla s društvom s faksa na piće. Jedan kolega mi se ponudio da me odbaci kući i pristala sam. Bijesan auto, on jos bjesnije vozi. Zamolila sam ga da uspori, a on je rekao " bit će sve uredu". Iduće što vidim su svjetla automobila s kojim se sudaramo. Budim se u bolnici oko mene moji roditelji, ubrzo shvaćam da ne mogu pomaknuti noge i tu kreće pakao, vrištala sam ih petnih žila od muke. Doktor je rekao da trenutno ne mogu hodati, ali da ću nakon nekog vremena i terapija ponovo prohodati. On je nakon par dana došao do mene i kajao se užasno, svake noći je bio kraj mene u bolnici, molio me za oprost. Nakon što sam izašla iz bolnice svaki dan je provodio tako što je išao samnom na terapije i bio mi podrška na cijelom tom putu. Bilo mi je teško oprostit mu, ali sam vidjela da se kaje i odlučila oprostiti. Nakon cijelog procesa sam i prohodala i vratila se u normalnu, a danas smo već 3 godine u braku i stvarno nam je predivno. U svakom zlu, nešto dobro.
