Daj svoje mišljenje.
U zadnje vrijeme često mislim da imam neki oblik blažeg autizma. Većinu emocija i socijalne interakcije naučila sam promatranjem i oponašanjem, a čini mi se da što sam starija imam manje potrebe da se lažno smijem, trudim oponašati socijalno prihvatljivo ponašanje i pokazivati lažne emocije. Uvijek sam si pronašla nekoliko bližih osoba koje su mi odgovare i s kojima djelim hobije/interese i sl, ali razina kojom me umara to lažno smijuljenje postaje zabrinjavajuće. Primjećujem da uopće nemam želje uklopiti se, prilagoditi večini samo da netko ne bi rekao: "E vidi ove čudne." Volim razgovarati o knjigama, putovanjima, novostima iz znanosti, biljkama i 1001 temi, ali kao da imam neki peh da moji vršnjaci razgovaraju samo o odjeći, momcima i opijanju kao da imamo 16, a ne blizu 30 godina. S obzirom da je većina takva, dolazim do zaključka da je problem vjerojatno u meni.
